Категорија: Ksenija Aleksić

 

 

Epitaf zemlji

 

Promiču vjetrovi duž doline umorne,
tek vrhove listi dotiču daškom.
Tiho … i još tiše,Gacka žubori,
kroz vrleti gorde svojim umirujućim dahom.

Nad dolinom ponosno diže se čelo,
usnulog starca zelenih proplanaka.
Visoko, gore….pod nebeskim svodom,
modar se odsjaj utisnuo podno oblaka.

Kućice male, tek poneko čedo,
staračka ognjišta zjape prazna.
Tišinu para zvižduk sa Zavižnja,
Velebit se nad Jadranom nadvija….

Kap po kap….priroda glasno jeca,
i još jači čuje se udaraca bat.
Rezak zvuk para nebo nad Gackom
u daljini otkucava usahli sat!

Zatvorih oči.
Oslušnuh daljinu koja me budi,
do mene dopire miris davno pokošenog sijena.
Poznat govor-…izgubljeni ljudi….

Pišem poslijednji epitaf zemlji koja me stvori,
Suncu pod kojim se prostre zelenilo Velebitskih proplanaka.
Pišem, a prsti sami riječi u nisku nižu…
Spomen sjećanja na ponosno gaženu Liku!

Ksenija Aleksic

Verovati u ljude,
pa i u sebe samu,
biti moćan ili blag životu,
poklanjati crne misli prošlosti.
Da li se može… ili hoće
prkositi sudbini i budućnosti?

Poodvojene ličnosti
prepustiti crnoj magiji,
dodirivajući, kako usput, zidove pakla –
– života – linču smrti…
Daleko od svih
u danju crnjem od najcrnje noći,
kao putnik bez povratka,
da li ću se ikada vratiti moći?

Na putu blato… kaljuža…
ostaci lešine od psa.
Smrad života ili smrti
vonja žilama tuđih saputnika.
Mračni prizori paraju okna
brišući i poslednje tragove sunca.

Sumrak života carstvo je smrti.
Poput divlji horda
rušiti barijere i zidove budućnosti,
za sobom ostavljajući krv i paljevine…
Preko mrtvih i starih kostura,
poput slepca teturati do,
možda,
nekog boljeg jutra.

I ništa…i ničeg…
….neće više biti.
Pepeo i prah nad smrti –
deo je svega onog čega nema…
Carstvo mrtvih i zadah smrti-
– jedini tragovi budućnosti!

Tanka je linija života
koja razdvaja “nekad” i “sad”.
Padati ponosno, smrti u oči gledati…
….a i dalje biti mlad.

Suviše boli i radosti
naizmenično- sve u isti mah.
Strunuti, a ipak živeti…
…osećati paleži dah!

Na starom ognjištu vrište kosti,
a u tuđini smrti se radovati.
Sreća je samo u vlastitom domu…
…pa makar i umirati!

Postoji veliko i nedostižno NIŠTA
između sećanja na “nekad” i postojanja “sad”.
Ponovno rađanje i stvaranje sebe…
…a ipak, uprkos svemu, želeti-biti mlad!

Tišina….čuje se otkucaj starog sata.

Svaki udarac bolno odzvanja.

Boli me duša moja dođoška,

Večiti krivac i dalje pokušava da sanja.

Ne prekidajte zvuk klavira

Dok poznate mi note svira.

Boli me duša moja sanjiva,

Kap po kap….krv se u potocima  sliva.

Nerazumne reči napadaju dušu,

Obična igra velikih demona.

Na pragu sam pakla,a u duši raj,

Znam da ničemu nisam kriva!

Ne okrećite glavu, dela govore sve,

Dok  ispod veđa naslućujem kez.

Ne ubijajte strune što odsviraše

Moj poslednji životni ples.

Nisam kriva…i nisam ja…

Razbijaju se reči o hladne hridi.

Ni eho ne odzvanja, gluvo je vreme,

Ostadoh sama u tišini!

Gdje su vam duše

….djeco pakla…

i iz koje tame vadite nož?

Oči vam sjaje ubilačkim plamom,

i jedna misao…”grlo pod nož”!

Gdje su vam duše

…djeco pakla…

i čije snove pretvarate u javu?

Oko vas su samo marame crne,

svaki vas samrtni živi stvor kune.

Gdje su vam duše

…djeco pakla…

iz čijih utroba vadite sjeme?

Pokora će jednom i vas da stigne,

svaku preklanu dušu Bog će da zbrine.

Gdje su vam duše

…djeco pakla…

i zašto nosite ubilačko breme?

Vaše su žrtve – vašom rukom pokošene

i nijemi ćute poput stjene.

Gdje su vam duše

…djeco pakla…

i tko za vas stvori taj koljački zov?

Umjesto mrtvih – živi će da zbore,

da nikad ne ugasne osvete poj!

U tami mnogi, k´o i na javi,

proklinju mjesto, datum i godinu rođenja.

Zbog drugih ostadoše i duhom osiromašeni,

dok vječno će da žive u okovima mraka…

Ali, pitanje ostaje….

….gdje će vam duše….

…djeco đavoljeg pakla!!!

U mojim su očima

suze svetlucale,

i dodir ljubavi

u meni

budio divne snove.

Tvoje su ruke

tražile moje.

Pogled nam je bio prepun reči

dok ćutali smo obadvoje.

Tišina je bila

puna slatke strasti.

Ljubila sam tebe i ništa više

nije moglo

u stvarnost da me vrati.

I neću da se kajem

što voleh slepo.

Još uvek,duboko u meni,

žive sećanja

na proleće, more i jedno leto!

Komade mog života

nalazim po hladnim bespućima

daleko od ostalih pogleda.

Raspuknute i ostavljene iluzije

plutaju praznim horizontom

ne ostavljajući tragove postojanja.

Ne, ja nisam znala

da krećem na put bez povratka.

– šta mi donosi sutra?

Da, šta mi donosi novo svitanje?

Da li život ili novu smrt?

Umirati po hiljadu puta,

biti ostavljen usputnim, slučajnim prolaznicima…

…lutalicama, sumnjivim licima.

Tražiti pomoć u gluvo vreme,

vreme koje neumorno teče i stvara

samo deo neke druge, tuđe prošlosti.

Ne, ne sviće novo jutro,

već ova noć je večna.

Ipak, kroz plašt magle i tmine

iz daljina dopire glas budućnosti…

…šta mi donosi sutra?