Zašto da plačem
kad suza više nemam.
Plovim beskrajnim morem mašte
dok u stvarnosti -budna spavam.
Sanjam predjele svoje daleke,
svoj dom i beskrajnu sreću.
Sanjam ona mora, ona brda, onu rijeku…
gasim i ovu poslijednju svijeću.
Ja doma svoga nemam,
ni prošlosti, ni stvarnosti.
Grubim me rukama guraju natrag
u smrt svoje budućnosti.
Ovdje je sve tako strano,
nepoznati ljudi -daleki gradovi.
Nestvarni i neupućeni životi.
Između nas – kameni mostovi.
Čovijek sam bez porijekla,
s pečatom na čelu i skrivenog lica.
Ne postojim i nigdje me nema
jer ja sam samo…
….prokleta izbjeglica!
