Možda…
Kad tišina postane sve češća,
Nema tih reči koje mogu
Popuniti prazninu veličine svemira.
I koliko god želela,
Ne mogu ostati uhvaćena
U mreži nekih drugih trenutaka.
Čovek je vuk.
Može da promeni dlaku,
Ali teško da će promeniti ćud.
Ipak, lako je poverovati…
Tako lako…
Ljubav je prazan prostor u nama
Koji se nekad lako popuni
Slatkim rečima.
Trenutak kad nam je potrebno
Potisnuti gorčinu života.
I baš tada naiđeš na nekog
Ko se za to brusio godinama.
Možda…
Za deceniju ili dve…
Možda naslonjena na prozor
Pored pustinjske ruže
I zagledana u daljinu,
Uzdahnem duboko i izdahnem…
Možda će taj dah oduvati prašinu
Sa požutelog lista…
Možda će doći do tvoga oka…
I možda će u njemu zasijati iskre
Kao malo sazvežđe
Koje sam mesecima za tebe gradila.
Možda će tvoje srce za trenutak
Zakucati brže
I možda će taj zvuk na trenutak
Prekinuti tišinu.
I možda ćeš čuti vrisak moje duše :
“Molim te, reci bilo šta, samo me ne kuliraj!”
I možda ćeš tada znati kako ćutanje boli
i kako sam samo tebe umela da volim.
Tebe, koji si samo sebe sa mnom voleo.
(C) Goca Vekić