Аутор: Svetozar N. Popović

V A T R A
-Branku Miljkoviću-
***
DOK VRIJEME PLOČNICIMA SKITA
PROCVALE SU KRVAVE LOBANJE
SA PRSTIMA NESTALIM U VATRU
TIHA ŽETVA IZ PEPELA ŽANJE

***
VATRA ZEMLJI ISPIJA MIR
ISPISUJE GRANE LISTOM
VATRA KLJUČEVIMA TAMNICE
U NOCNOM MIRU
OPIPAVA ZGARIŠTE SKELETA
IZGARANOG IZ OČNOGA VIDA

***
DANAS NA POGREBU
SAHRANA RUKU I VILICA
LELEK DO NEBA
KRV SU SAHRANILI
NEKO IME SRELO SE SA SMRĆU
JUPROS U DVORIŠTU
OTRGLO TE JE OD KOSTIJU
SMRTI BLATNJAVA
ŠTO ŽIVIŠ ZA SUSRET
LOBANJE SA KRSTOVIMA
***
DANAS NA GROBLJU
ZA DVIJE GLAVE U JEDNOM SANDUKU
UVIJENE U POKROVU OD TKANJA
TRAŽIMO SMRT ZA SMRT PRETICANJA

VEČE EVO NAS PONOVO NA GROBLJU
MILUJEMO BUNILO U KRILU
LOBANJAMA PREBROJAVAM ZUBE
KROZ PRIČU ISPRIČANIH SJEĆANJA

***
NA KRŠTENJU SUDBINE GORA
PO PIJESKU I PEPELU
U KRVI ZATVORENIH VULKANA
SUDBINE SA UZDAHOM MJESEČINE
KORAČA PJESNIK NOGAMA UMORA

MOJE I TVOJE VRIJEME

/iz zbirke poezije “Sjenke u Rudinama”/

Shvati
Hvališ ih
Hvala ti
Iako ponekad radiš po tudjoj mjeri
Iz ovog vremena nećemo
Nemožemo izaći
Ovo je vrijeme u kojem se postaje niko
Mi smo dio ovog vremena
Ove priče
U koju smo zajedno stasavali
Birajući one -slava im i milost
Tvoje savjetnike a moje predhodnike
Bili su neko
Bili su nešto
Znali su da stasavamo u vrijeme
U koje je lako postati niko i ništa

Zaboravljaš da se nijesmo znali prekrstili
Probali smo ponekad i ispod krsta proći
Drugačije nijesmo znali nijesmo umjeli
Živjeli smo u vrijeme u koje se lagano postajalo niko
Živjeli sam u vrijeme lažnih idola i pravih idiota
Onih koji su se umjesto nas i nase budućnosti školovali
Onih koji su se umjesto nas za nas krstili
Onih koji su se umjesto mene i tebe u gaće usrali

Nadao sam se da Bog razumje
U ime moje i tvoje nijesam dirao u božje
Bio sam daleko misleći da mi vjeruju
Nevjernici odoše još dalje
Dok u krilu đavola ne uviše moje ime

Kome da se požalim
Dok drugačije govorim
Mislim na korak po korak
Na moj hod u ništa i nigdje
Još kad prehladim kada mi procuri nos
Mislim da znam i sve mogu
Iako sam bilo i ostao ostali

Stojim pred sobom pred ogledalom
Slinav
Niz bradu sve više balavim
Balavimo zajedno
Počinimo malo zar nije dosta balavosti

Dosta je kad biju a biju
Tebe i bili i miluju i jašu
Uvijek si bio za
Nikada protiv
Govorio si počini da počinemo malo
Nijesam neko ko je zavjet pred njima pogazio
Pa da počinem na njihovo počivalo

KLETVA
Sa svitanjem zora neće
Da prokune moje snove
Od istoka mjesto zore
Prazan proctor u okove

Okova me božjom voljom
Sveza omču oko vrata
I prekide moju nadu
Zalupiše kućna vrata

Omča skriva sve istine
Božja volja ko da reče
Nek krvare stare rane
Konop nadu presiječe

Sveza opet nad ognjištem
Kraj veriga da ne klate
Prazne ruke odsječene
Sa đavolom sad se blate

Od kamena i mramora
Nad u boga suze čine
Ispod Garča u tišini
Zemlja krije sve istine

Sva beznađa ko u nadi
Noćnom morom sad me mori
Sunca nema na istoku
Kunem lice ovoj zori

Sve proklinjem već ukleto
Nekom kletvom bez imena
Na pragu je zadnja stopa
Gdje je noga polomljena

Riječ moćna al prokleta
Kraj ognjišta iz prošlosti
Konop mi se opet sveti
Dok ispostim tuđe posti

KUSI POTOK

Priča se i prepričava u pričama
Kolar iz prve polovine dvadesetog vijeka
Imao je kola dvije zaprege jedna je bila Jadran
A druga povuci Riđane povuci Riđo

Ošine kolar kandžijom uprazno
Zategne uzgina i vikne
Ajde…
Ajde povuci
Pvuci Riđane
Povuče i Jadran sporije i jače
Povuče bez kandžije

Znao je stari kolar
Kako i koliko slušaju njegovi konji
Znaju da povuku i Jadran i Riđan
Povuče Riđan a povuče i Jadran
Jadran najčešće povuče za obojicu

Škripe točkovi škripe i taljige
Zaškripi ponekad i osušeno grlo kolara
Ali vuku naprijed Jadran a bogami i Riđko
Ostalo im po navici da povuču
Treba ponekad i ošinuti
I viknuti mu da čuje –ajde Riđo
Ajde Riđko

Jadran je mula
Jadran je poslušna raga za koju ne vuče niko
Dok je Riđan izrastao u pravog pravcatog konja
Čije naslednike i danas ćesto jašu
Jašu ih iz navike
Jer Riđan nije i nesmije postati raga

Ne vri Kusi potok nema više vode
Kolar i kola su otišla u zaborav
Ne vuče više Riđan
Nema vode
Nema više Kusog potoka
Koji je vrio a nigdje nije uvirao
Nema Sušice koja je znala da provri
Iz ništa izavre i u ništa nestane.

Jadran je bio mula koja je vukla
Vučući nigdje nije stigla
Rađan je polako kaska pored rude
Kaskao bez žurbe i svuda je stizao
Najčešće prvi i prije ako ga neko ošine.

Znao je Riđan i u galopu ako ga pravi zajaše
Ako mu sedlo stave s podrepnicom
Znao je Riđan da bude konjina i konj
Kada je kandžija bila u prave ruke

Koji su znali za sve kamenolome
O partiji i demokratij
Nije se trudio da ih nauči gazda
Od svega iz tog vremena
Ostalo je ono povuci Riđane

Bio je nepismen kolar
Nije znao da će doći novi pismeni
Opismenjeni iz njegoovih sjenokosa
Kojima je sve polazilo za rukom
Pa i da školuje ragu i opismene Riđana
Stari kolar njegov Jadran i Riđan
Mnogo su povukli i mnogo ostavili
Otišili su u legendu
A nijesu znali da če ih naslijedili
Bez mule neki drugi Jadrani
Rage bez kopita za potkivanje
Koje nemogu da vuku ali ržu po potrebi
Ržu za onim što je ostalo od onog
Povuci Riđane u novo ništa
S novim vlastodršcima kraj potoka
I poruke za ništa u Odselišta

Vladali su se za primjer
Kolar Jadran i Riđan
Bili su istorija legenda i puška
Dokle ih ne naslijediše
Oni koji odoše s vjetrom do Vjetrenika
Da zaborave prošlost odoše iz kuća
Kao u neko davno vrijeme iz Kućišta

GUVNO
-Matu Glušcu proroku iz Hercegovine-
Polja žitna pokošena guvna stara ovrhoše
Odlećeše sa sred sela kavgom svojom u kljunove
Neke ptice s klasjem hlebnim našu nadu odniješe
Svu slobodu ovog neba tuđim hlebom nahraniše

Oposliše opošljeno započeto na bunjištu
Obraše ih u berbama svi berači naše nade
Sva su polja pokošena i obrana svaka bašta
Dok nam ptice ovg neba o glavama danas rade

Leti opet isto jato uzlećela neka sila
Sokoli su na litice polomili svoja krila
Zavadjene krilatice rečene su nekad prije
Na košćeli u drvetu ljudskog lika više nije

Nema lika ni naličja ova zora koja sviće
Dolijeću nove ptice izleže se novo tiće
Tićad ova iz kljunova tudju muku iskljuvaše
Sve se stislo u okove okovaše ime naše

U guvnu je mjesto konja upregnuta stara raga
Iz nosa im bez ubrisa roje muve mnogo larva
Na tanko je ko u dimu zadimilo usred gore
Čoban goni zadnje stado kako stići prije zore

Proplanci su sjenokosi plodne njive zaoraše
Zadnju brazdu bez plugova zaoranu nadu daše
Zaoraše nad u Boga iskri brazda ko i prije
Staro guvno nasred sela da se žito svuda sije

Biće sjetve i sjemena u prostoru koji stasa
Naseliće stare kuće neki narod nova rasa
Stari prorok na istinu proreče nam novu braću
Žuta rasa koja nosi guvnom našim svoju naćvu.

 

Ovo je vrijeme u koje se postaje niko
I niko je nešto pri ovome što vidim
Protrljam oči pogledam
Sjenka sjenci iz prošlog vijeka
Zaklonila ovo vrijeme u koje se postaje niko

Pazim kako, koliko i kome se javljašm
Kome pišem i koliko pričam
Pokušavam da počinem malo
Javljam se onima kojima moram
Shvatam
Sve je jednom početak i kraj
Ne javljam se nikome dok misli
Ne javljam se onima koji misle da misle
Ne javljam se onima koje su instalirani
S obavezom da dudu dio ovog hora

Neznaš ti to opet mi ponavljaju
Nemoj da vide da vide
Oni su svuda i svašto ako treba
Po pločnicima i foteljama u ringu
No i ring je poezija kada pošteno udare
Dok ne proglase pobjednika

Nijesam sam pomisli
Ne javljam se ljudima
Ne javljam se čovjeku
Ne javljam se svačijem i ničijem pobratimu
Ne javljam se šefu velikom i malom
Ne javljam se onima kojih
Ima koliko nekada nosioca štafeta
Ne javljam se čovjeku iz ovog ringa

Davno je rukaviće o klin objesio
Mogao je i prije
Mogao je zastavu trobojku nekom pokloniti
Mogao je biti predsjednik udruženja da nije drugi
Da nije prvi pred njima banuo
Zato se svega sjećam
Svima javljam i pišem možda mi zatreba

Kao nekad na dan sveti bagremovo cveće cveta
A u bezdan ko u ponor uvriješe sve vrleti
Prljavijem tokom teče protok nade u beznadje
Sahraniše bez istine sva rađanja u livade

Prazne prostor od gomila što ih vijek nagomila
Nagomila kam do kama u Rudinu navrh Plata
Stare kosti od vremena zgomilaše ko nekada
Od gomile do gomile trag u magli nešto krije
Sva prljava utočišta duše neke što nesmije
Od istine ovog pakla raju prići ni na vrata

Sad stadima kojih nema na rovine korov klasa
U pepelu utisnuta svaka stopa našeg stasa
Trag u magli što ostade na kamenu od koraka
Nestadoše svi potoci presušuje rijeka svaka
Pa u mulju umuljana ona ruka koja prosi
Umuljala staro sjeme da sjemenu sad prkosi

Ako kreneš kod komšije da dozoveš neku nadu
Komšija je svojom kavgom zatrpao kućna vrata
Na pragu su zatrpane stare stope od đedova
Nema više u koraku stare stope opanaka
Dok korača neko drugi kroz utrobu ovog pakla

Zaprljane ubrisima teške ruke od motike
Isprazniše sva sjećanja i sva stada i sve rike
Na ugiču zvona nema zvoni neka nova jeka
Stado čuva od vukova okoćena tek vučica
Za grlo je stegla prvo stada ovog predvodnika
Da bi vučad ispod grla prve zube naoštrila

Čobani su od svog stada samo čaktar sačuvali
Pa bez stada oko grla čaktar s ovna objesili
Zvoni čaktar na zvonjavu kraj poila i korita
Odzvanjaju na sred praga svi tragovi od kopita

Rukavima obje ruke tudje čelo obrisano
Znoj pokapa po ognjištu sa veriga kota pade
Okide se alka prva sa hrastovog starog pruta
Sa šljemena potekoše neke nove kišne kapi
Na ognjištu nasred kuće utuli se plamen jarki

Nema više one jeke posustala na kraj sela
Nema više kamo ode zadnja priča sa sijela
Rasprodaše sva ognjišta i korijen gdje hrast žili
Moju prošlost u istinu niz Plato su pretočili

Bogom i Alahom blagosloviše istinu
Nepravedni prema onima koji se otrgoše
Da iz krila đavola
Upravljaju ovozemaljskim preživljavanjima

Eno Boga i Alaha na nebu a đavoli su među nama

Biramo onako kako zaslužujemo
Tražimo đavola među krstovima
Dospjesmo tamo gdje smo stasavali
U prostor koji smo sami sebe omeđili
I pretvorili u svoje ognjište
U ime Boga pričamo novu vjeru
Onima koje nesmotreno iznjedrismo
U ime moga tvoga a ponekad i našega Boga
Radimo protiv sebe za one kojima trebamo
Ne ljutite se na Boga
Bog je u nama i biće nam ovako dok ga ne prepoznamo
A one koji u ime Đavola u nama nama vladaju
Bogu na ispovijest polako pošaljemo