Аутор: miro.b

Negdje, iza mračnih visina

 

Prigušena bjelina mračnih visina

sudjena je svima, čemu onda strah,

odletjeće duše povr’ dalekih planina,

a od naših tijela, ostat sitan prah!

 

Da se za njih ne zna, uz boli i jauke,

odbaciće duše premorena tijela,

kô što ljudi bacaju habana odijela,

a nejasan Neznan, kô majčine ruke

prigrliće nježno svakoga od nas,

da nam spere boli i daruje spas!

 

A naše će duše, pred Svjetlošću pasti,

moliti za oprost, prvi put iskreno,

ogoljene do stida i bez zrna oholosti,

do poslednje suze kajati se bolno!

 

Miro Beribaka

Polju Božurovu

.

Tu smo, gdje smo,

htjeli to ili ne htjeli,

ono smo što jesmo!

.

Taman i svijet cijeli

bio drugačiji, mi ćemo ostati

ono što biti smo željeli,

.

i mi ćemo uvijek znati

da smo jači od njih,

pa taman i svi mogli stati

.

u jednu pjesmu, u samo jedan stih,

ili pod jedno drvo šljivovo!

Da naše je srce crvenije od ruku njihovih,

.

i da se mi uvijek radjamo ponovo

sa još ljepšom šarom na dlanu,

da ćutke pojemo uz slovo javorovo,

.

da čekamo da zraci granu

na riječ Seattleovu,

i da nam riječi planu

.

u oganj, u spomen danu Vidovu,

i na rod vaskoliki

koji usnu na Polju Božurovu!

.

Miro Beribaka

Zaludna nada

.

Bez tebe mila, dugi su časi,

kroz mukle noći kojim nema kraja,

i samo nada: Hoće li glasi,

odnosi mi pogled put zvijezda sjaja.

.

Hoće li glase donijeti zvijezde,

da si još sama i da mi se nadaš,

da tvoje misli mome srcu jezde

i da bar malo, ti za mnome stradaš.

.

Kô što moje misli, sa tobom su uvijek,

i bore se s olujama da te ne izgube,

pronoseć’ sa sobom moga krika jek,

i nadu da će usne, iznova da ljube.

.

Al’ to nije nada, nego treptaj bolan,

razaznajem gdje sam, kad pokrijem oči,

pa poražen zovem svirce do svog stola

i snenog kelnera, da još rakije natoči…

.

Onda kitim svirce da mi pjesmu poju,

pjesmu o ljubavi, koje više nije,

da mi pjesmom udijele utjehu pokoju,

i zagriju srce, što za tobom bije!

.

Kad se noć povuče, nestane i nada,

ostavlja me samog…,

da me zore studen polagano trijezni,

samo jedna suza, dok niz obraz pada,

kazuje mi jetko…,

-sve bile su laži, samo pusti sni-!

.

Miro Beribaka

Moje su pjesme

.

Moje su pjesme, istine moje,

istine kojima sebe istinim,

da istine, istine nisu!

.

Moje su istine, laži moje,

laži kojima sebe lažem,

da laži, laži nisu!

.

Moje su laži, moja stvarnost,

koju lažem, da nije istina,

i da tuge će proći,

samo ako sebe, istinski

i bezmjerno slažem!

.

Miro Beribaka

Otočić

.

Pržen zracima sunca,

tražen pogledima ispod dlana, zalutalih mornara

i tragača za blagom sa izgužvanih mapa,

škropljen krvlju ubijenih gusara i švercera duvana

u medjusobnim diobama…

Svjetionik!

.

Plodjen sjemenom izgubljenih nevinosti

mladosti s jednodnevnih izleta,

i galebova sa cvrkutavim ženkama,

u hladovini svjetionika

i u zatonima, za rumenih predvečerja…

Otočić!

.

Saprani grijesi,

nestvarno čistim,

šampanjski pjenušavim valovima,

šume sa dragih fotografija

mirisom kadulje i lavandule,

nošenog meštralom,

kroz granje česmine i vrijeska,

i spominju na nezaboravno ljeto,

nevino i čisto…

I na otočić sa svjetionikom!

.

Miro Beribaka

Posleponoćni mir

.

Noć je donijela mir!

Tek povremeno začujem

bat bojažljivih koraka

mojih misli,

dok tumaraju kroz prošlost

tražeći spas,

nadu da će svanuti,

tražeći iskru,

kojom će planuti…

ugarak!

.

I …, dok moje boli

i moja snaga borbu vode,

prsa u prsa, borbu do krvi,

ravnodušnost me plavi,

ostajem po strani

i nije me briga

koje će nadjačati,

hoće li svanuti ili ne,

hoće li jutro zajutriti

ili pobjeći od mene,

negdje daleko

gdje pogled ne zalazi

i sakriti od mene

praskozorje nadno,

od mene koji se praskozorju,

niti nadam, nit’ ne nadam…!

.

I opet bat,

sve glasniji i glasniji…

To moji porazi

i davni osmjesi,

zajedno, ruku pod ruku,

vraćaju se iz niotkuda,

i govore,

-Odspavaj malo, jutro samo što nije-!

.

Miro Beribaka

[singlepic id=22 w=320 h=240 float=]

 

Jednom

.

Jednom, kada se moje žudnje

oslobode okova,

i polete ka nebu,

pod oblake, nad oblake,

visoko i još više,

i još više …,

tada ću ti darovati

pregršt zvjezdica sjajnih

i reći:

-Budi moj grijeh,

ja biti ću tvoj-!

.

Miro Beribaka

Podjoh

.

Podjoh,

i ponesoh,

studen podigmanske vode

i svježinu podigmanskog jutra,

da mi griju ozeblo srce

u nedodjijama kojim prohodim!

.

I da poredim… sjaj i zanosnost

tudjih zemalja

koji me očajnikom načiniše,

da poredim sa onim

sa čim se sjaj i zanosnost njihova

uporediti ne mogu,

sa onim što mi srce grije,

da me ne nadju smrznutog

jednog predvečerja

dok pratim sunčev hod,

od Istoka ka…!

.

Da poredim sjaj i zanosnost

besmisla,

sa studeni podigmanske vode

i sa svježinom podigmanskog jutra?

Zašto li poredim!

.

Miro Beribaka

Rane

.

Sve će moje rane, zacijeliti jednom,

sve osim jedne! Nju ću da ponesem,

kada podjem na put dalek i konačan,

naslućen neobazrivo izgovorenim riječima

izgovorenim u trenucima siromaštva duha

i nemogućnosti da se već dešeno promijeni,

naslućen osmjesima koji su pokušavali bol sakriti,

i nakon mnogo puta, sebi ponovljenog pitanja

-Čemu sam se nadao kada sam se vjetru prepustio-

.

Da, sve će rane jednom zacijeliti, i one najdublje…

One koje nikada nisu ni prestajale krvariti,

sve osim jedne,

one koja u sebi nosi bezbroj pitanja

i isto toliko izbjegnutih odgovora,

koja sa sobom nosi sjećanja, na sve ono

što je bilo razlog potpune sreće i vrjednoće življenja!

.

Miro Beribaka

Neko mi je krao što je moje

.

.

Neko mi je pogasio zvijezde

koje su mi kazivale pute,

pa tumaram kô obnevidio,

tražim staze kojim sam hodio!

Zalud tražim što imadoh nekad,

neko mi je zvijezde pogasio!

.

Neko mi je zaklonio sunce

koje me je grijalo svom snagom,

pa sad lutam pod lopova sjenkom,

tražim zračak, što mi sjao nekad!

Zalud tražim, zračak drugom sija,

neko mi je sunce zaklonio!

.

Neko mi je zatrovao srce,

kraduć što je, na srcu mi bilo,

što vjerovah da se Vječnost zove,

pa sad otrov otvara mi rane!

Sad je kasno da lijeka tražim,

neko mi je srce zatrovao!

.

Neko mi je krao što je moje

i vraćao u sumrak zloslutni!

Ja sam neživ čovjek koji hoda,

svud me ima, ja sam vidna varka,

sem blagoga šuma mironosnog,

nestaje me bez traga i glasa!

Već je kasno!

Što je moje, neko mi je krao!

.

Miro Beribaka