Negdje, iza mračnih visina – Miro Beribaka

Negdje, iza mračnih visina

Prigušena bjelina mračnih visina

sudjena je svima, čemu onda strah,

odletjeće duše povr’ dalekih planina,

a od naših tijela, ostat sitan prah!

Da se za njih ne zna, uz boli i jauke,

odbaciće duše premorena tijela,

kô što ljudi bacaju habana odijela,

a nejasan Neznan, kô majčine ruke

prigrliće nježno svakoga od nas,

da nam spere boli i daruje spas!

A naše će duše, pred Svjetlošću pasti,

moliti za oprost, prvi put iskreno,

ogoljene do stida i bez zrna oholosti,

do poslednje suze kajati se bolno!

Miro Beribaka