Аутор: miro.b

Jednom, kada me nadješ…

.

Kada me nadješ jednog jutra

u uglu dvorišta

sklupčanog i hladnog,

znam da ćeš plakati …

dugo, dugo ćeš plakati!

I ćutati!

Obarati ćeš pogled i ćutati odgovore,

skrivati ih tamom vlastite sjenke,

nadajući se

da će ih godine zaboraviti!

.

Ti i ne znaš da će ih jednom

u magičnom trenu sklopljenih kazaljki

kad ti se sjenka pod stopala skrije,

obasjati svjetlost…

i da ćeš poželjeti da vratiš vrijeme,

da ga nadmudriš,

da zaveješ trag i narugaš se sudiji,

koga još niko nadmudrio nije!

.

Jednom kada me nadješ

u uglu dvorišta

sklupčanog i hladnog,

naći ćeš u mojoj ruci pogužvan papir,

i na njemu samo jednu riječ!

Riječ sa uzvičnikom!

Razumjećeš je,

ćutati je i plakati! I kajati se!

.

Miro Beribaka

Ja još…..

.

Ja još uvijek zamišljam

tvoj osmjeh

i tvoje pružene ruke

prema meni,

i nikako ne mogu da sebi oprostim

što sam te tako sebično zamislio.

.

Ne ostani u zabludi,

nisam ja tebi niti do koljena,

ja sam obična protuva polomljenih krila,

niko i ništa,

niti do gležnja ja nisam tebi,

tebi toliko Posebnoj!

.

Sve što bih ti mogao reći, a imao bih,

bilo bi neostvarivo,

i patetično,

i zato ću da ćutim, i da te pustim

da budeš srećna!

Moji će stihovi da te pamte,

da me opominju, da ti ipak postojiš!

.

Miro Beribaka

Odćutaću

.

Da… osjećam,
jače nego i zamisliti možeš,
i ne znam šta da kažem, osim, žao mi je…
Pogledom ću te ispratiti,
zapaliti cigaretu i ćutati,
odćutaću susret ispod željezničkog mosta
pod kojim bi smo brojali vagone
koji tutnje
kao godine koje nam se desile nisu,
kao što nam se desiti neće
niti susret, koji ćemo oboje odćutati.

.

Odćutaću i neke davne rime
u kojima sam mislio na tebe,
ljubio te svakom novom pjesmom
dječački iskreno,
ukivao te u zvijezde
neznajući da uopšte postojiš,
da si tako stvarna,
kao i bol što moja su krila sputana,
i što ti ne mogu niti zagrljaj dati!

.

I…, ne boli mene tvoj jaki stisak,
niti nedorečen pogled put daljine,
boli me što te nikada upoznati neću
i što ćeš ostati, tek draga misao!

.

Miro Beribaka

Pustopoljinom

. 

Već na prvi pogled…

poželjeh da te imam,

da se daljine istope pod mojim krilima,

da te pripijem uza se, da ti mladeže prebrojim,

i da na svaki spustim usne,

da ti govorim lijepe riječi, te slatke laži

kojima bih zasjenio sve tvoje bivše ljubavnike!

I buduće!

. 

Poželjeh da te ljubim divlje i bezobrazno,

da ti pomrsim kosu stihovima nekog poznatog pjesnika,

a ti da me slušaš pažljivo, zatvorenih očiju,

da zadrhtimo zajedno u noći spuštenih zavjesa

i upaljenih svijeća u uglovima sobe,

i da pred zoru mokri od nespavanja,

zagrlimo se i utonemo u snove

kojih se sjećati nećemo!

. 

Poželjeh nesvjesno,

kao da se nismo sreli na pustopoljini,

gdje se susreću samo bestijalne laži

namjernika i nenamjernika

dok se nadaju u nemoguće, nesvjesni svojih želja!

Vjerovatno smo i mi sami, tek obična laž

koju raznosi pustopoljni vjetar,

i mi čak i ne postojimo onakvi kakvi mislimo da jesmo,

već ranjivi i grešni, nedostojni grijeha i istine

kojih se možda i plašimo…, dok smo se sreli tu

na mjestu gdje istine ne postoje,

samo pohotna nada, nada u tajnovito, zabranjeno,

bez straha od suda sutrašnjeg dana!

. 

I ne znam kako već na prvi pogled

poželjeh da te imam, i da te ljubim divlje i bezobrazno,

a da i ne znam ko si!

.

Miro Beribaka

Ne, mene nije…

.

Ne, mene nije progutala vatra,

ja sam progutao nju,

ne gori ona mene, ja gorim nju,

i vi vidite samo njen dah

iz dubine mene, vatre koju sam halapljivo gutao

da me grije, da mi putem svijetli!

Da me štiti od radoznalih pogleda!

.

Ne, mene nisu umorile staze

kojima koračam,

to se vama učinilo da sam na koljena pao,

da sam se pogrbio,

samo sam se sageo da zahvatim vode

da umijem lice,

da se osvrnem i nastavim dalje…

Odmah iza brda, još puteva ima!

.

Ne, mene nije porazio život,

njega je sve manje, mene više ima,

i nikada me nestati neće sa puteva kojima sam prošao

i prečica samo meni znanih,

ja sam tu, u svakoj zavejanoj stopi,

u svakom padu i svakom dizanju poslije…

tu sam, u pogledu naprijed, u svakoj pomisli čistoj ili grešnoj,

i u svakoj zvijezdi kojoj sam hrlio.

Tu sam, u ožiljcima mojim, znamenju koje na licu nosim

da mi ne da oboriti pogled,

u lijepoj riječi kojoj sam ruke pružao

i u svakom podsmijehu kojim su me darivali,

i nije me briga,

ja ne živim u svom samoljublju, ja ljubim život,

ja život živim, a ne život mene…

Otuda i ožiljci!

.

Miro Beribaka

XXX

 

Ljudi se najčešće istine plaše

da se ne sazna da su nečisti i mali,

nesvjesni da negdje

iza dalekih zvijezda

i na njih Istine Mjesto čeka!

 

Misleći da Ona je njihov poraz

skrušenim kajanjem za milost mole

nudeći bakrenjak

da plate za zlatnik,

lažući sebe da oprošteno im je!

 

Stalno na oprezu da Јe ne čuju

od bliskih ili dalekih, oči u oči,

s podozrenjem gledaju

i svoju sjenku,

da ih ne oda, u nijemom času!

 

Ljudi se najčešće istine plaše,

na licima nasmijane krinke im srasle,

da se skriju i od sebe samih

nadajući se…

nesvjesni da negdje

iza dalekih zvijezda

i na njih Istine Mjesto čeka!

JA PASEM

Ja pasem zelenu travu,
oči mi velike, velika i livada,
a moje malešno srce je srećno,
dok ima trave.
.
Ja blejim,
bojim se lasa,
blejim “Hasta Siempre”
odnekud znanu, zaboravljenu pjesmu!
I pasem!
.
Ja pasem travu sočnu
da mogu jače da blejim,
da otjeram demone sa lasom
koji me uloviti hoće, i udariti žig
da me u broj stvore,
da zdravije pasem i da ljepše blejim,
samo treba da se sagnem,
da me jebu Hubbleom,
i pričaju o Velikom Prasku,
tako da sve prašti.
.
I zato ja pasem,
i blejim,
i nadam se da nitkovi lažu,
da je živ Seattle,
da Che nije pao,
i da moje malešno srce nije malo,
da se samo od brige skupilo,
i da će me zaštititi moji prijatelji
gospođica Coca Cola i gospodin Ham Burger,
koji su Milosrdni prema meni,
darovali mi drvenog Šupljeg Konja,
a u konju moga Lica Knjiga,
za moje dobro, da čitam,
da me ulica ne odgaja,
zato ja smireno pasem,
pognute glave
gostim se zelenom travom
i blejim Odu Radosti,
glasno, što glasnije mogu
da ne dam zaspati Oku u Trouglu
na vrhu Lovačke Čeke,
kraj livade poleglih Faraona.
.
Dok pasem, ja čitam svoga Lica Knjigu
i blejim, šta sam u njoj pročitao,
da svi moji prijatelji znaju
i da im se svidi,
kao što se meni sviđaju njihovih Lica Knjige.
.
I svi mi pasemo,
i blejimo, i dižemo palčeve jedni drugima
nad Knjigama Lica naših,
srećni što pasemo
i što usrećujemo
gospođicu Coca Colu i gospodina Hama Burgera,
koji sve vide Okom u Trouglu
i čuvaju nas od demona sa lasom
koji nas hoće uhvatiti
i odvesti brodom “Ekumena”
u nepoznato,
gdje će nas žigovane brojevima zvati,
i gdje je Sunce ubijeno
da se ne bi radovali jutrima novim,
gdje nećemo imati svoje sjenke,
da se od njih skrivamo i one od nas
i da se po smijehu pronalazimo,
tamo gdje će nam oduzeti
šuplje drvene konje – naših Lica Knjige,
da ne bi znali jedni za druge
i palčevima dignutim se pozdravljali!
Tamo gdje će ubiti sve naše puteve,
i one kojima smo prošli
i one kojima smo mislili ići!
.
(C) Miro Beribaka

Kraj duboke maglovite jame

.

Htio bih još koji korak,

ali kuda,

nestalo mi puta,

osvrćem se, nema ga ni iza,

u trnje je zarastao,

ni tragova ni imena nemam,

ne znam ko sam ni odakle dodjoh?

.

Nemam više glasa da upomoć zovnem,

ali koga,

i ko bi se meni smilovao!

Htio bih još koji, mali, mali korak,

ali kuda,

predamnom je maglovita jama.

Bacio bih kamen, da čujem jel duboka,

al’ kamena nema,

samo ovaj što na njemu stojim!

.

U daljini nepoznate sjeni,

orgijaju,

i sa njima nepoznata žena,

sa noževa krv ližući, nazdravljaju

za pobjedu.

.

Zatvoriću oči, pa korakom smjelim

povrh magle maglovite jame,

tamo gdje ne boli,

kad već rane ne mogu zarasti,

a košulja nek me čeka

na kamenu s kraja puta,

kraj duboke maglovite jame!

.

Miro Beribaka

Na mome vratu

.

Na mome vratu

pomiješani mirisi parfema,

lakih i lakomih žena!

I crven njihovih usana!

.

Vratom kucavica,

kojom kulja neobuzdana krv!

Vrela, da mi se smrznuti ne da!

Da mi čase otkucava!

.

Pod vratom sječivo!

Priliku čeka, trenutak,

da mi davno pijanstvo

zamagli vid!

.

Iz grla grlena pjesma,

kojoj se usprotiviti

niti mogu, niti znam kako!

Niti želim!

.

Na grudima znamen

od podostroške tisovine,

da me čuva, da mi prašta!

Da me, svaki put, opomene!

.

U ruci čaša

grozdova puna,

da me nauči zaboravljati!

Da mi kaže da i „sutra” postoji!

.

U oku biser,

samo što kanuo nije

u čašu, grozdova punu!

.

A ja?

Ja sam i dalje isti onaj

koji sam i bio!

Nadam se da jesam!

I ne marim što jesam, ako jesam,

niti marim

što me čaša, grozdova puna,

nije naučila zaboravljati!

.

Miro Beribaka

*****

.

Strah me je da će me prestati biti strah

od iskušenja,

od vatre koja mi um mori, sagorijeva me

u nutrini,

negdje duboko gdje ničega nema,

samo ja, sam sa sobom, i vatrom,

vatrom što rasplamiti bi se htjela, da je nije strah!

.

Šta kada plane, ako ikada plane,

i osvijetli me,

a ja se napokon osmjehnem, zatvorim oči,

pa korakom smjelim krenem

kroz magnovenja, za vatrom,

da iskusim htijenja, koja me gore,

u okove okivaju, vodu mi truju

kojom se umiti hoću…

Da li ću tada potrošiti sve želje,

nesiguran da ih je ikada i bilo,

i hoće li se roditi nove

kojih se plašiti neću!

Da li ću i dalje, smion i uspravljen,

koračati zatvorenih očiju?

Jednom, negdje, mora biti kraj!

.

Strah me je da će me prestati biti strah

od ljudi,

da ću im povjerovati u trenutku slabosti,

u nastupu beznadnog ništavila,

i pokazati im svoje naličje,

otvoriti im se kao školjka bisernica

i pokazati suzu sjajnu,

duboko u meni moj biser skriveni,

suzu sjajnu da mi sjaji,

da mi lice obasjava

i da sa mnom razgovara.

Da mi skrivena zaplakati ne da!

.

Strah me je da ću

zaboraviti kakvi su i raskriliti im se,

pjevati i nazdravljati sa njima!

Da ću postati kao oni što su!

.

Miro Beribaka