Poslednja Brankova noć
.
Ksaver, opasan kraj, kafana –Lijepa Mlinarica-,
po cijelu noć svijetle obodi prozora zamračenih,
okupljalište opasnih likova, probisvjeta i pijanica,
Ksaverska šuma rumori, uzdasima dama noćnih.
*
Tmurna, nevjerna noć, sve je ukazivalo na običnost,
februar gazi spokojno, mraz pokazuje svoju moć,
mlinarica opija goste, svijet podbuo, prljav i priprost,
samo se čeka pjesnik, doći će negdje pred ponoć!
.
Sve u Ksaverskim šumarcima, odisalo je mukom,
te noći su uzele slobodan dan, bludne noćne dame,
tek poneka sova se javi, svojim zloslutnim hukom,
slutnjom da će noćas, krvave ruke da se pomame!
.
I dodje pjesnik žurno, misleći, tek petnaestak minuta,
noseći sa sobom papire, za koje se nije smjelo znati,
za šankom naruči piće, nestrpljiv zbog sutrašnjeg puta,
ne sluteći da odred crvenih sjenki, u stopu ga prati!
.
Ne prodje mnogo i udjoše, crni kožni kaputi,
pridjoše mladom čovjeku, pićem ga počastiše,
nazdraviše mu uz riječi: -Nek su ti srećni puti-,
pa na stražnja vrata kafane, iz gužve se izmiliše!
.
Uzeli su papire važne, rukovali se sa pjesnikom,
i onda počeli da biju, crveni krvnici zadrigli,
udarali su kožni kaputi ne žaleći za nesretnikom,
sve dok izdahnuo nije, udarali gdje god su stigli!
.
Jutro je otkrilo tragove, po snijegu čovjeka vučena,
od kafane do vrbe mlade, ostadoše i stope krvnika,
na grani visi obješen pjesnik, lica čudesno smirena,
s osmjehom u uglovima usana, osta da čeka islednika!
.
Čovjek je ostao da visi, na tankom vrbovom drvetu,
kao da su se rugali, na glavu mu šešir natukoše,
lijevim koljenom oslonjen, na zemlju smrznutu,
desna ispružena naprijed, kao da kazuje kud odoše!
.
Došli su drugovi od struke, ozbiljni kao jutro tmurno,
slikali i mjerili unaprijed znano, i nije ih bilo sram,
brzo je bilo gotovo, kao što su i došli, otišli su žurno
rekli su samo: -Nesrećan slučaj, pjesnik se ubio sam-!
.
Istine razne su rekli, laži spremljene unaprijed,
o čovjeku koji se ubio, koji se ubio nije,
da ono što se desilo, je najvjerovatniji slijed,
i da se moglo očekivati, prije ili kasnije.
.
Krili su tajnu papira, ćutali šta u njima piše,
bojali se da kažu, da pjesnik je na tragu bio,
da je uspio da sazna, od drugih mnogo više,
bezbolnije je reći: -Mladi pjesnik se objesio-!
.
Krili su da zna tajnu, o naroda naših miljeniku,
koga ni rodjeni brat, mogao prepoznati nije,
zašto je najveći sin, nevičan maternjem jeziku,
i zašto deseti prst, u rukavicama bijelim krije.
.
Bio je isuviše hrabar, htio da sazna velike tajne,
za njim su ostali stihovi, da generacije u njih uranjaju,
već sada svi znaju, da ga je “ubila prejaka reč”,
presudila mu dok je, „budan krao ono što oni sanjaju”!
.
Miro Beribaka
