Ja pasem – Miro Beribaka

JA PASEM

Ja pasem zelenu travu,
oči mi velike, velika i livada,
a moje malešno srce je srećno,
dok ima trave.
.
Ja blejim,
bojim se lasa,
blejim “Hasta Siempre”
odnekud znanu, zaboravljenu pjesmu!
I pasem!
.
Ja pasem travu sočnu
da mogu jače da blejim,
da otjeram demone sa lasom
koji me uloviti hoće, i udariti žig
da me u broj stvore,
da zdravije pasem i da ljepše blejim,
samo treba da se sagnem,
da me jebu Hubbleom,
i pričaju o Velikom Prasku,
tako da sve prašti.
.
I zato ja pasem,
i blejim,
i nadam se da nitkovi lažu,
da je živ Seattle,
da Che nije pao,
i da moje malešno srce nije malo,
da se samo od brige skupilo,
i da će me zaštititi moji prijatelji
gospođica Coca Cola i gospodin Ham Burger,
koji su Milosrdni prema meni,
darovali mi drvenog Šupljeg Konja,
a u konju moga Lica Knjiga,
za moje dobro, da čitam,
da me ulica ne odgaja,
zato ja smireno pasem,
pognute glave
gostim se zelenom travom
i blejim Odu Radosti,
glasno, što glasnije mogu
da ne dam zaspati Oku u Trouglu
na vrhu Lovačke Čeke,
kraj livade poleglih Faraona.
.
Dok pasem, ja čitam svoga Lica Knjigu
i blejim, šta sam u njoj pročitao,
da svi moji prijatelji znaju
i da im se svidi,
kao što se meni sviđaju njihovih Lica Knjige.
.
I svi mi pasemo,
i blejimo, i dižemo palčeve jedni drugima
nad Knjigama Lica naših,
srećni što pasemo
i što usrećujemo
gospođicu Coca Colu i gospodina Hama Burgera,
koji sve vide Okom u Trouglu
i čuvaju nas od demona sa lasom
koji nas hoće uhvatiti
i odvesti brodom “Ekumena”
u nepoznato,
gdje će nas žigovane brojevima zvati,
i gdje je Sunce ubijeno
da se ne bi radovali jutrima novim,
gdje nećemo imati svoje sjenke,
da se od njih skrivamo i one od nas
i da se po smijehu pronalazimo,
tamo gdje će nam oduzeti
šuplje drvene konje – naših Lica Knjige,
da ne bi znali jedni za druge
i palčevima dignutim se pozdravljali!
Tamo gdje će ubiti sve naše puteve,
i one kojima smo prošli
i one kojima smo mislili ići!
.
(C) Miro Beribaka