Muzika … – Gluščević Milan

I:Noć Plašim se… Ćutim ne znajući Šta se na zidovima dešava. Ko li slika nove slike, Ko li čeka nova proleća, Ko li beži od oluja i mećava? Slutim nešto… Izgleda i taj zid Je odavno medju propalima. Ko li zida nova skloništa Ko ih čuva od noći i propalica? Šta se dešava sa ostalima? … Настави са читањем “Muzika … – Gluščević Milan”

I:Noć

Plašim se…
Ćutim ne znajući
Šta se na zidovima dešava.
Ko li slika nove slike,
Ko li čeka nova proleća,
Ko li beži od oluja i mećava?

Slutim nešto…
Izgleda i taj zid
Je odavno medju propalima.
Ko li zida nova skloništa
Ko ih čuva od noći i propalica?
Šta se dešava sa ostalima?

Kao da sanjam…
Znam da neće pomoći
Suze uperene u ovo nebo.
Gde li su oni fenjeri stari
Da li za njih još neko mari?
A ja pobegoh kada sam ih držati treb’o…

II:Čuvar

Sa fenjerom tražim šum u noći
Snom moja duša posti;
Dani su sve gori i gori
A sve starije moje kosti

Čuvam tišinu od budnih i ludih
Verujem da ona još postoji;
Njenoj lepoti se davno čudih
A danas joj sto godina broji.

Večeras joj se klanjam ko pre
I poklanjam ružu starih sećanja
Tiho joj se zahvaljujem za sve
Godine naših letovanja…

Ali:

U ćoškovima drhte sveće,
Za ćutanje više vremena nema:
Šta ako čuvati više niko neće
I sve ostane kao jedna uspomena?

III:Lopov

Krijem oči,znam da gleda…
Ćutim tihim koracima;
Njegova tajna mira mi ne da
Njegova skripta medju oblacima…

Vidim je.Drži snove u kosi
A vatru u rukama;
Pogledima me lagano donosi
Stihovima njenih pesama…

Posustajem.Gladne su oči moje
A uši željne melodija;
Njena ćutnja me i dalje zove,
Dalje me opija pogledima…

IV:Razgovor

Mnogi su prošli kapije ove
Ali zastali bi teška srca
Nesrećan život tera ih ovde
Da zatraže dašak sunca

A vi što tražite neku slavu
Sebičnošću svojih ruku
Možda i uhvatite moju nepažnju,
Ali gresi će da vas dotuku…

Izađi!Tvoju patnju čujem
Lutalice zabranjenog grada
Izadji na videlo sada!

Možda su stare moje kosti,
Ali nedelom tvoja duša vlada!!

Nemaš snage starče više
Mene noge drže dobro
Čekaću tvoje poslednje reči
I otiću odavde sa prepunom torbom

Lutaću ovim mestom još dugo
Jer ja druge kuće nemam;
Ali čujem vapaj tvoje duše,
Pažljivo svaki tvoj korak gledam…

Nada će tvoja poslednja da umre,
Polako ćeš od bola da istruneš,
Sudbinu ćeš početi da kuneš!!

Zato se predaj jačem od sebe
Ili ćeš od svoje ruke da umreš!!

Možda je dete tvoja ruka zdrava
Ali volja je ona snaga prava !!!

VI:Noć

Mesec mi noćas čudno ćuti
Zvezde više tako ne sjaje
Čudni su znaci,čudni su puti
Koje nebo večeras šalje …

Misli mi ne daju mira,
Moja odluka ne drži vodu…
Ko li će muziku života da svira
Ako čuvari od nje odu …

Vadim iz ormara ogrtač stari,
Putujem u prošlost svoju,
Možda je kasno da se promene stvari
I odlučim sudbinu moju…
Čekaj me!! Još imam veru i volju !!!

Reči… – Milan Gluščević

Priče prepune reči, Reči prepune zaborava, Zaborav prepun prošlosti, A prošlost prepuna gneva… Rekao sam : Ćuti, Ionako više nije bitno; Sa rečima smo počeli, A završili sa istinom …

Priče prepune reči,
Reči prepune zaborava,
Zaborav prepun prošlosti,
A prošlost prepuna gneva…

Rekao sam : Ćuti,
Ionako više nije bitno;

Sa rečima smo počeli,
A završili sa istinom …

Stranci – Milan Gluščević

Kad god smo ćutali Približavalo se nevreme Nad našim glavama… I uvek smo se pitali Zašto nam pogledi padaju Sa jesenjim listovima… I stalno smo čekali Da nas vetar rasani U setnim trenutcima … Jer nismo želeli Da nas zaborave, A zapravo nas zaboraviše S’ prvim koracima …

Kad god smo ćutali
Približavalo se nevreme
Nad našim glavama…

I uvek smo se pitali
Zašto nam pogledi padaju
Sa jesenjim listovima…

I stalno smo čekali
Da nas vetar rasani
U setnim trenutcima …

Jer nismo želeli
Da nas zaborave,
A zapravo nas zaboraviše
S’ prvim koracima …

Snoviđenja… – Milan Gluščević

Ako ikada pobegnem Uplašen od svojih osećanja Znaj da mnogo puta sam to radio, Neprimetno nesrećan… Jer mnogo puta sam bdeo Nad praznim papirom, A on je stalno pobede odnosio, Dok se nebo smejalo mojim greškama… Oprosti mi,ako te, Uhvaćen u senci svoga nedela, Pogrešno nazovem… Previše je slika izmešano, A kratko je trajao dan, … Настави са читањем “Snoviđenja… – Milan Gluščević”

Ako ikada pobegnem
Uplašen od svojih osećanja
Znaj da mnogo puta sam to radio,
Neprimetno nesrećan…

Jer mnogo puta sam bdeo
Nad praznim papirom,
A on je stalno pobede odnosio,
Dok se nebo smejalo mojim greškama…

Oprosti mi,ako te,
Uhvaćen u senci svoga nedela,
Pogrešno nazovem…
Previše je slika izmešano,
A kratko je trajao dan,
Kada se sa tvojom upoznah …

I nikada neću reći da li se znamo;
Samo ću pružiti ruku,
Željan novih prolaznika…
Željan novih avantura,
Iako si do juče bila poznanica…

Sećam se,davno beše,
Kada smo se družili sa zvezdama;
Zapravo ih nije ni bilo.
Ali svejedno,pričali smo baš dugo,
I mislili ima li još malo mesta i za nas…

Pravio sam igračke,
Od svega što bi mi dospelo u ruke,
Ali bi istog trena to i nestalo,
Baš kao i ti,one večeri,
Dok su vetrovi oblake donosili…

Zato ponovo pružam ruku,
Ali mrak je i dalje;
Možda i nađem vrata,
Jer koraci se čuju odnekle …

Danas… – Milan Gluščević

Jesam li ti nekad rekao Koliko puta smo, Omamljeni od ove vrućine, Gledali jedno drugo preko terase? I koliko puta smo ćutali, Pod ovim nebom? To više i ne zna se… Ali ja sam samo sedeo, I čekao kišu da dođe, Da sa njom nestaneš… Jesam li ti nekad rekao Koliko puta smo, Usijani od … Настави са читањем “Danas… – Milan Gluščević”

Jesam li ti nekad rekao
Koliko puta smo,
Omamljeni od ove vrućine,
Gledali jedno drugo preko terase?
I koliko puta smo ćutali,
Pod ovim nebom?
To više i ne zna se…

Ali ja sam samo sedeo,
I čekao kišu da dođe,
Da sa njom nestaneš…

Jesam li ti nekad rekao
Koliko puta smo,
Usijani od ove vreline
Gledali jedno drugo preko ulica
I koliko puta smo ostajali
Do kasno u noć?
To već duga je priča…

Ali ja sam samo sedeo
I čekao da dodje oblak
Da me probudi iz sna…

Sećanje-Milan Gluščević

Ako sam jednom čekao, Hoće li biti drugog puta? Već duže vreme ćutim… I da,reci mi Ako rekom pođem, Hoću li da zalutam; Kao nekada… Ako sam jednom praštao, Hoću li to i ponovo? Već duže vreme mislim… I da,pokaži mi Ako mostu odem, Hoću li u magli nestati; Kao prolaznik…. Jer previše reči lomim … Настави са читањем “Sećanje-Milan Gluščević”

Ako sam jednom čekao,
Hoće li biti drugog puta?
Već duže vreme ćutim…
I da,reci mi
Ako rekom pođem,
Hoću li da zalutam;
Kao nekada…

Ako sam jednom praštao,
Hoću li to i ponovo?
Već duže vreme mislim…
I da,pokaži mi
Ako mostu odem,
Hoću li u magli nestati;
Kao prolaznik….

Jer previše reči lomim
I plasim se sta ću sutra…

Ako sam jednom čekao,
Hoće li biti drugog puta?
Već dugo vreme gledam…
Želeo sam da je shvatim,
Dok ne bude kasno…
Al’ pokleknuh bezvredan…

Utvarska “Street”-Milan Gluscevic

  Kao i uvek,počećemo od Brace, Grdosije naše Utvarske. Svrstavamo ga u intelektualce Pametniji od cele Bavarske; Kada bi u ruke alkohola dobio, Nema s’ kojom se ne bi zakačio… Za njim bi odmah išao Magija, Majstor buba i ostalih insekata. Uvek prepun ludih ideja Utvarska Ulica:Naziv njegovog projekta. Ko god ga vidi,kaže da liči … Настави са читањем “Utvarska “Street”-Milan Gluscevic”

 

Kao i uvek,počećemo od Brace,
Grdosije naše Utvarske.
Svrstavamo ga u intelektualce
Pametniji od cele Bavarske;
Kada bi u ruke alkohola dobio,
Nema s’ kojom se ne bi zakačio…

Za njim bi odmah išao Magija,
Majstor buba i ostalih insekata.
Uvek prepun ludih ideja
Utvarska Ulica:Naziv njegovog projekta.
Ko god ga vidi,kaže da liči
Na serijskog ubicu u nekoj priči…

A da bi priča bila potpunija
Moramo pomenuti Đorđa Dragojevića:
Oranizator svakojakih ludorija,
Jednim okom uvek u pravcu Stevića;
Za čistača u ulici on je čovek pravi
Ko god ga mrko pogleda,on dobije po glavi…

A gde je priče,tu je pesme:
Čuje se uvod u poznatu melodiju.
Vladicu niko zaboraviti ne sme
Kada svojim glasom ispuni prostoriju;
Nema većeg ludaka od njega,kažu
Dal je istina,dal nas to lažu…

A kada se malo čovek presabira
Spisak Utvarske je postao kraći;
Ali većeg hadalja od Emira
Nećete u svemiru naći;
Tafradžluk je njegov omiljeni zanat,
Svakom hajvanu radi sve u inat…

Po ulici se uvek šetao Jefta;
Među nama,legenda živa.
Kad zasedne,nikoga ne hefta
Jer ima cigara i ‘ladnoga piva;
U evergrinu na “kafu” je visio često,
Pored tuđe sobe,omiljeno mu beše mesto…

Svi negde, a Aranđel u krevetu
Ostavljao nauku po strani;
Zabušavao je na drugom fakultetu
Da bi se spremao za onaj “pravi”…
Njegove izjave bile su ponekad glupave
Dosezale su čak do Dunava i Save…

A preko Drine živi jedan Mišo
Čovek luđi od bilo koga.
Možda izgleda kao Čiča Glišo,
Al dobra duša,k’o ga upozna…
Kaže majka da Bog mu dao pamet,
Al’ da zbog kocke nije došao na ovaj svet…

A na našim muškim spratovima
Ponekad bi i devojka navratila;
A Neša bi se topio na radijatorima
Kad god bi ”dobra” prolazila…
Odlučio je da ostavi se tih gluposti
I da na fakultetu nešto ne propusti…

Neke situacije podsete me stalno
I na prošlost sve odjednom zamiriše:
Jeste,to i ne beše tako davno
Ali nas luda vremena rastaviše…
Nekad bi se mogli ponovo okupiti
Da se podsetimo kako je ”Utvarac” biti…

P.S.

Trebalo bi nešto da stoji o meni
Ali neću to ovde uradit’
Koliko sam pisao,’oću da oslepim
Dovoljno je teško bilo i ovo napisati
Ali ko nešto ”loše” o meni napiše
Može slobodno u pesmi da dopiše
…

Romansa-Gluščević Milan

Dodirni me… Snovi nek počnu… Umetnost naših pokreta Nek svetlost dobije… I nek vatre progovore, Dok se bore, Sa pokretima naših kostiju… Pogledaj me; Nebo nek zatalasa… Dok plešemo po misllima Večernjih romansi… I nek se Mesec zapita Zašto skita U ovoj zajedničkoj seansi… Drži me… Još samo malo Dok sa jutrom umiru Svi naši … Настави са читањем “Romansa-Gluščević Milan”

Dodirni me…
Snovi nek počnu…
Umetnost naših pokreta
Nek svetlost dobije…
I nek vatre progovore,
Dok se bore,
Sa pokretima naših kostiju…

Pogledaj me;
Nebo nek zatalasa…
Dok plešemo po misllima
Večernjih romansi…
I nek se Mesec zapita
Zašto skita
U ovoj zajedničkoj seansi…

Drži me…
Još samo malo
Dok sa jutrom umiru
Svi naši pokreti…
I nek u stisku
Ostane varnica
Koju nećemo preboleti….

Nemoć-Milan Gluščević

Štrašne misli mi padaju na pamet; Noću me bude koraci nepoznatih… Želeo bih na tren nestati… Samo na tren… Rekao bih: Biće vam bolje bez mene, Dok ja tražim svoj put… A do tada,možda se sretnemo, I nadoknadimo propušteno… I nikada neću reći da mi je bilo teško, Nego da nikad nisam pokušao…

Štrašne misli mi padaju na pamet;
Noću me bude koraci nepoznatih…
Želeo bih na tren nestati…
Samo na tren…

Rekao bih: Biće vam bolje bez mene,
Dok ja tražim svoj put…
A do tada,možda se sretnemo,
I nadoknadimo propušteno…

I nikada neću reći da mi je bilo teško,
Nego da nikad nisam pokušao…

Euforija-Milan Gluščević

Opisujem te glasovima izdaleka Teška vremenom,slaba sa odgovorom; Tražimo ono što se ne može naći: Putevima instikta sa srećom dobrom… Ostavih reke i ogledala za sobom Tražeći iskru u sukobu sa mesečinom Jutro prežaljeno,a nešto sačuvano U mislima paralelno sa euforijom. Zampatih trag divljači na ovom putu, Šetajući putevima samoće do slobode; Hodati,uživajući,a ipak ne … Настави са читањем “Euforija-Milan Gluščević”

Opisujem te glasovima izdaleka
Teška vremenom,slaba sa odgovorom;
Tražimo ono što se ne može naći:
Putevima instikta sa srećom dobrom…

Ostavih reke i ogledala za sobom
Tražeći iskru u sukobu sa mesečinom
Jutro prežaljeno,a nešto sačuvano
U mislima paralelno sa euforijom.

Zampatih trag divljači na ovom putu,
Šetajući putevima samoće do slobode;
Hodati,uživajući,a ipak ne gledajući
Kako se dolazi do talasa bistre vode.

Širim te tišinom smirene duše;
I postajem neko na papiru naslikan,
Malo olovkom,malo nežnim mastilom,
Što prosipa boju stvarnosti i nemira.

Čudim se veselošću tvoga sjaja;
Pamtim noćnu igru ostavljenih vukova
U planinama samoće nemirnoga kraja
Izmešanih u dodiru predvnih zvukova

Zamišljam godine kao snežna drveća;
Snovima opisujem strahove tvoga imena.
Stalno između sumnje i čudnog oseta
Da je realnost za strance svirepa…

Čuvam te među otpisanim i nestalima;
Hvatam korake poslednjih otkucaja.
Skupljam kamenčiće sakrivenih puteva,
Što vode tamo negde iza beskraja…