FACEBOOK LOVE

Kada me nazoveš mileno moje,
nemoj me mila rečima peći;
da ne zabole reči me tvoje,
ti onda ćuti, nemoj ništ` reći.

Samo me gledaj košuto moja,
onako kako to samo ti znaš;
kad znam da iskrena je reč tvoja,
onako, kad ljubav iz srca daš.

Slaži me tad košuto voljena,
reci da laž je što kažu ljudi;
jer ti si žena sa sto imena,
zbog tebe srce dobuje, ludi,

Zbog tebe drugu kraj sebe neću,
ti si mi košuto živa rana;
zbog tebe trajem, zbog teb` umreću,
uvenu lišće sa naših grana.

Nemoj se branit` mileno moje,
bar mi se voljena dobro znamo;
ostade trn od ljubavi tvoje,
možeš se braniti trnjem samo.

NEBESKO CARSTVO

Ovaj sonet posvećujem mom
recenzentu, kjiževniku Slobodan Djurovic, koji mi, evo, piše i treću recenziju.
Ovoga puta za životno delo jer ne nameravam više štampati knjige.
Zahvaljujem velikom pesniku, kulturnom pregaocu i uredniku moje zadnje knjige Ljubodrag Obradović, Udruženju pesnika “Poezija SRB” kao izdavaču i gospodinu Dejan Spasojević čiju štamparsku delatnost i izdavaštvo preporučujem svima koji žele dobro urađenu knjigu.
Posebno se zahvaljujem cenjenoj umetnici, slikarski Zaklina Andric koja je nesebično sponzorisala štampanje moje knjige.

Davno to beše, kad rodilo se dete,
kojem je Tvorac mnoge talente dao;
odraste brzo, godine žure, lete,
imućan, slavan, u mladosti postao.

Sreća je njegova trajala prekratko,
dušmanski uništiše njegovo tkanje ;
u trenu jednom, nesta sve što je satko,
da, bio je Tvorčevo žrtveno janje.

Nikada više dvore zidao nije,
umesto svoga, živeo drugih život;
delima sve bliže Iskonske sinije,

za njega Heruvimi spremaju kivot.
Za sobom ostavlja duhovno bogastvo,
skupio dovoljno za Nebesko Carstvo.

SKLOPI MU OČI

Svi su smrtni, svako mreti mora,
al nova se zora opet rađa;
čujte krike sa vrha Timora,
to se zemlja kojekud porađa.

U nju seju najlepša semena,
seju s` stara, al seju s` i mlađa;
zato j` zemlja oduvek bremena,
biva, smrt je od života slađa.

Pa ko ima drage pored sebe,
da mu oči sklope umrlome;
taj srećan je, ne treba da zebe,

crne misli neka ga ne slome.
Sklopi mu oči, potomče, sine,
s Timora krik je – krik sa visine.

VRANJANSKI ČOČEK

Noćcom sam u snu Vranjem brodio,
svraćao odred` u sve mehane;
kaldrmom starog grada hodio,
slušao čoček do zore rane.

Prelepa moma oka garava,
ruse joj kose tik do bedara;
glavu pokrila romska marama,
dukati šljašte preko nedara.

Čoček mi mome svu noć igralo,
garavim okom pamet sludelo;
sa kolena mi tijo šaptalo
da joj se nešto u men svidelo.

Do jutra ljubav s njom sam vodio,
u krevet` čoček ona m` igrala;
telo ljubio, kose mrsio,
dok pusta zora nije svanala.

Svetlo se probi kroz mrklo staklo,
memljivom sobom starog boema;
oko mi svetlo mrgodnom taklo,
prelepe mome kraj mene nema.

U ruci staru sliku još držim
lepote snene što čoček igra;
sećanjem na nju srce opržim,
dok čoček grmi ona ko čigra.

Nisam taj sanak zaludno snio,
godina davnih, kad mladost beše;
na goču, mlađan, nju sam nosio,
sem uspomena sve mu uzeše.

TEATAR ČUDA

Sećanja naša tirani, stalno se vraćaju, muče,
ne budi rob prošlosti, već živi u svetome trenu;
ono što nazivamo sutra, već je zapravo juče,
prvi jutarnji petli u stvarnost će tebe da prenu.

Ne, neću te večno voleti, jer ni ja večan nisam,
pa moj tren kad prođe, trulež će, zemlju, tada u ćivot;
onaj mali deo večnosti, kad dobro znadoh s kim sam,
voleću tebe dok traje to što nazivamo život.

Oni koje volimo zadaju baš najviše boli,
ljubav umire bolno, od izdaje, slepoće, jada;
da li je pesnik mazohist kad samo zna da voli,

najteže mre od samoće u kojoj predugo strada.
Na pozornici se digne zavesa pa krene drama,
Život? Čudan teatar: prvo drama… zavesa… tama.

VOLEĆU TEBE I NAŠE BREZE

Ugledah tebe jedne košmarne noći,
kad no bolan ležah, povijena vrata;
majka se plašila pozivar će doći,
da me odvedu, znajuć da biće rata.

Tutnjalo je: “Biće rata, biće rata!”,
pogledi se sretoše u noći jeze;
pa zar opet mora brat na svoga brata,
svet je u haosu, ta sve je bezveze!

Očima pitah te: Za Amere, Ruse?
dok si sa vrata uplašena gledala;
jer oni su sila, baš u sve se mrse,
znao sam, da me vode, ti nebi dala.

Osmehom si me grejala kad odlučih,
da neću Ruse, da neću ni Amere;
od đeda, od oca, k`o dete naučih,
ako sam Srbin da časne su namere.

Na groblju časti davno glancah mermere,
sve zabludeli, uz crveno su stali;
ta znam, i njima behu časne namere,
Heroji! Glave dali, idejno pali!

Na stratištu lica, podbula i modra,
crveno pobi, oboji svet u crno;
daleko ostaše i Volga i Odra,
gde grešnik da zaseje sopstveno zrno?

Rođen u crvenom, sad u crno gledam,
budimo pametni, pa mi smo još mladi;
želim da volim, da nikome te nedam,
hajde, baš sa mnom, mlade breze zasadi.

Hajde da vodim te, lepoto, na Savu,
na reku što pamti, znam, ratove mnoge;
tamo da mrsim ja kosu ti garavu,
nikad više vojničke čizme na noge.

U meni, još uvek, ima tihe jeze,
a ti me, snenog, vodiš pod ruske breze;
svet je u haosu, opet svet bezveze,
opet u zbegove i navlači reze.

O, pa zar je bitno: Ameri, il Rusi,
ja hoću da zrno u tebe usadim;
pa nek padnu u vodu sve moje teze,
voleću tebe i samo naše breze.

© Branko Mijatovic 2024.god.
Iz zbirke “Crni čovek” 1995.
Zastupljeno u izabrane pesme
“Bez senki iza ljupkosti snoviđenja” 2018.

ERUDITO

Šta ima poslednji rob svojih misli
još da uradi?
Pognute glave osluškuje žubor jutrenja,
omamljen, zureć u plamen velike vatre…
Eoni snevanja nižu se pred njegovim očima;
želi dostići rub tamne pučine
u jutarnjoj maglini oklevajućih misli.

Vetar je u krilu vetrenjače,
i melje… melje, al gde je spram sebe sama?
Iščiliće li išta iz meljave njegove strpljive?
U usijanim malinama vidi… čuje
misli iz svemisli:
Svaka beseda, svaka misao njegova
jestiva će jednom biti…

Vatra umire lagano u prozuklom zabranu.
Tinjanje:
Čeka dok poslednja žeravica život ne izgubi.
Čaprkanje:
Koliko puta staja na ivici, al opet traži…
Levo bunili, desno ludilo,
napred misli iz svemisli… Zamisli!

Limes, ili bimes?
Plus, ili minus… Sekans? Kosekans?
U prapočetku sve se začelo:
Trajanje, Setva, Žetva!
Veliki prasak donese pentagrame:
Prokletstvo, um se umom hrani!
Čežnja praskozorja natera ga napred
u lenju paru vlažne zemlje
gde traži što postići ne može,
postiže što ne traži.
Iz njegovog srca izvori senka sopstvene čežnje:
– Voleti, o samo voleti! – Ovešana doziva senka…

Koliko trajanja izvan stvarnosti,
koliko borbe oko nemogućeg?
Koliko senki iza ljupkosti snoviđenja?
Iscedi poslednju kap radosti
da od nje načini vino patnje svoje.
Njegovo srce, divlja tica,
nađe nebo svoje u dubokim očima;
njegove pesme potonuše
u dubine njihove…
Dok rog trubi lagano iz tame
želi zagristi crvljivu zemlju groblja,
čekajući da ga gađenje na sebe samog
ne izbuši k`o nabreklu zvezdu.
Šta ima poslednji rob
svojih misli još da uradi?

© Branko Mijatovic 2024.

М И С Л И С В Е Т Л О С Т И

Певам и бледим,

губим траг својих мисли.

Музика сам и пламен ваздуха,

тела препуног Сунца у модрој ноћи неба.

Пас сам који почива на језицима

златних мисли из свемисли,

које моје речи претварају

у звездану прашину,

планине у постеље снега,

срне у брилијантске трепавице.

Пишем блед, узак као зрак,

Месечев сам рапир што зури

кроз готске прозоре у свеце

што кроз дим воштаница храмом ходе.

Пишем и пијем предисконске мисли светлости.

Аутор: Бранко Мијатовић
Из збирке ” СНОВИЂЕЊА” 1987.год.

Беше то у време када је постојало нешто што се називало цензура, када се штампало десетак књига годишње у целој држави~Време када смо имали своје узоре међу домаћим и светским великанима поезије, када већ после прве збирке песама нисмо били “бољи” од њих, већ смо и даље учили, учили…

ZAŠTO

Od rođenja razmišljao zašto
stvori me Gospod kad moram mreti;
od detinjstva neprestano mašt`o
što ne volim ne moram ni hteti.

Želeh spoznati zašto se rađam,
jer znam da to nikad nisam hteo;
želeh spoznati što umiremo,
zašto bol i zašto sveo, beo?

Zašto nas Bože toliko ima,
kada na kraju baš svi smo sami;
dade nam sunca, dade nam vida,
al celi život prođe u tami.

Nije mi žao, nije moj Bože,
što dođe vreme i meni mreti;
al mi je žao svemoćni Tvorče:
Ne shvatih šta je taj život kleti.

Ako je život tek iskušenje,
za nešto spremaš me mili Bože;
pa celi život ja glavom o zid,
udri silnije Tvoj rob još može.

Al ako biću samo so zemlji,
ako ni groba znat mi se neće;
vodi me, vapim, iz ljudskog smrada,
ne trebam vence, ne trebam sveće.

© Branko Mijatovic 2024.

JECAJ VIOLINO

(sonet 346.)

Svirao sam i ja druže, u kafani uživao,
dok si na me pare bac`o nisam znao tvoje boli;
kad si zadnju paru dav`o, ne znah da si tugovao,
ne znah mlađan šta su boli kad se ljubi, kad se voli.

Svirao sam nesrećnima i pare im uzimao,
gledao sam tužne ljude, šake srčom isečene;
oprosti mi prijatelju, šta je tuga nisam znao,
sad ja zadnju paru dajem zbog izdaje jedne žene.

Daj sviraj mi jednu noćas pesmu što u srce dira,
evo zadnje pare dajem, da produbim srcu rane;
život minu, ostari se, al ne nađoh srcu mira,

violina neka jeca, otići ću kad osvane.
Otići ću u nebesa, tamo gde se duše vole,
jecaj, jecaj, violino, zemaljski me dani bole.

© Branko Mijatovic 2024.