SRCE LOSOSA
Ironijom kraja pre svakog postanka
u poslednjem plesu pobede života,
zaplovio losos, u inat , rad’ opstanka
protivu svih sila, planina, golgota…..
Sa idejom besmrtnom, naoružan kreće
kompasom i mapom, ka izvoru svom;
struja ta ga mami, on, posustati neće,
a,zna da progutan biće u vrtlogu tom.
Ironijom da srlja ka plićaku kobi
u poslednjoj igri uzvišenog kraja,
on pliva kroz talas, što mu snagu drobi
slatkom nemilošću, u večnosti spaja.
Zaglibljen u ljubav predaje se činu,
rasplamsane vode vapajima muti,
u poslednjoj kapi kad drhtaji minu
polaže svoj život, prkoseći smrti.
Čudna je to reka što mu život tvori,
i nevažno sve je dok ka cilju strada
i dok kuca smelost da uzvodno plovi
ka izvoru svome, on ustaje i pada,
ironijom istom , do svršetka se bori
lososovim srcem para vode ledne,
i poslednji trzaj nadljudski da stvori,
zadnju snagu topi u zaveslaje vredne.
Sa besmrtnom mišlju i da mora biti
kraja pre početka nasmejan on pliva
taj losos prehrabri, u plićaku će sviti
gnezdo mu i raku ,večnost koju sniva.