Pesnik-Aleksandra Mladenović

PESNIK   Pesnik nije od ovog sveta. On samo rečima slika, beleži njegove domete i njegove zablude. Egzaltiran u zenitu i u padu, tek naslućuje pravu prirodu sveprisutnog sebe u prolazu. Osetljiv i na najmanji pokret i preokret, u hodu ili mirovanju, opremljen radarima čulnim i nadčulnim, osmatra nevidljivo osluškuje nečujno i lovi misao koja … Настави са читањем “Pesnik-Aleksandra Mladenović”

PESNIK

 

Pesnik

nije od ovog sveta.

On samo rečima slika,

beleži

njegove domete i njegove zablude.

Egzaltiran u zenitu

i u padu,

tek naslućuje pravu prirodu

sveprisutnog sebe u prolazu.

Osetljiv

i na najmanji pokret i preokret,

u hodu ili mirovanju,

opremljen radarima

čulnim i nadčulnim,

osmatra nevidljivo

osluškuje nečujno

i lovi misao

koja će taj isti svet spasiti od sebe samog.

 

Pesnik

nije od ovog sveta.

On samo rečima boji,

otkriva

njegovu lepotu i njegov greh.

Hirovit i prost

nemaran i plodan

progutao je pilulu zvanu “Čovek”.

Osetljiv

i na najmanji trag njene gorčine,

bori se,

dodavajući joj

po kap medovine

u retkim prilikama,

u hodu ili mirovanju,

kao melem na goreću ranu

i traži lek

da je spasi od sebe same.

 

Pesnik

nije od ovog sveta.

Tvoren sa ciljem

da se potopi do dna

i u mulju pronađe taj smisao

otežalih udova i razuma.

Tvoren sa hicem u grudima,

egzaltiran i u nadi

i u očaju,

on pada i ustaje,

do samog svršetka .

A on,

nije od ovog sveta.

Šteta!

 

 

ЦВЕЋЕ МОЈЕ – Александра Младеновић

ЦВЕЋЕ МОЈЕ О, цвеће моје, проникло вас трње и обузе мемла пре јутарње росе. Нити вас миришем, нит’ превијам звуке на ране и боре подно срасле косе. А једном сте били ви пупољци душе, краљеви без круне, довољни свом рају. Сад остасте туђи, опијате младост, наде. Поцепајте тај неживот проклетника на свом крају! Надамном се … Настави са читањем “ЦВЕЋЕ МОЈЕ – Александра Младеновић”

AleksandraM

ЦВЕЋЕ МОЈЕ

О, цвеће моје, проникло вас трње
и обузе мемла пре јутарње росе.
Нити вас миришем, нит’ превијам звуке
на ране и боре подно срасле косе.

А једном сте били ви пупољци душе,
краљеви без круне, довољни свом рају.
Сад остасте туђи, опијате младост, наде.
Поцепајте тај неживот проклетника на свом крају!

Надамном се свод изрони, а унутар тиња плам.
Узалудан огањ ноћи огрубелом то је плата.
Трње меко и свилено, цвеће моје, дивне варке,
не будите самртника из постеље те, од блата!

Са латица битисања, нектар слатки мој је усуд.
Нек’ ту скончам, бар за наук, свима који отров пију.
Спустите ми цвеће моје и покрите громким смехом;
Постаните трње сами, да вас трњем не убију!

Александра Младеновић

SVUDA SI-Aleksandra Mladenović

SVUDA SI Svuda si. Da. Na veselom listu loze u rano jesenje jutro i u svakoj pori zavese kroz koju gledam u život. Svuda si. Da. Neoprezno poput leptira sleteću na tvoj dlan i poslednju mrvu sebe celu ću ti dati. Svuda si. Da. Na užurbanoj ponoćnoj igri zvezda i u kobnim trzajima duše da … Настави са читањем “SVUDA SI-Aleksandra Mladenović”

AleksandraM

SVUDA SI

Svuda si.

Da.

Na veselom listu loze

u rano jesenje jutro

i u svakoj pori zavese

kroz koju gledam u život.

Svuda si.

Da.

Neoprezno poput leptira

sleteću na tvoj dlan

i poslednju mrvu sebe

celu ću ti dati.

Svuda si.

Da.

Na užurbanoj

ponoćnoj igri zvezda

i u kobnim trzajima

duše da te dozove.

Da.

Svuda si.

ODA – Aleksandra Mladenović

O D A Pevam o Tebi premili, krotki! Kad prožmeš trenutke bumerangom istina. Pevam o Tebi premili, krotki! Plačem u Tebi premudri, blagi! Kad razgrneš zastore sa pozornice iluzija. Plačem u Tebi premudri, blagi! Strepim od Tebe ognju i maču! Kad dušu o kantar u poslednji čas okačiš. Strepim od Tebe ognju i maču! Stradam … Настави са читањем “ODA – Aleksandra Mladenović”

AleksandraM

O D A

Pevam o Tebi
premili, krotki!
Kad prožmeš trenutke
bumerangom istina.
Pevam o Tebi
premili, krotki!

Plačem u Tebi
premudri, blagi!
Kad razgrneš zastore
sa pozornice iluzija.
Plačem u Tebi
premudri, blagi!

Strepim od Tebe
ognju i maču!
Kad dušu o kantar
u poslednji čas okačiš.
Strepim od Tebe
ognju i maču!

Stradam sa Tobom
večiti, slavni!
Na krstu obešena u svitanja
i sumrake, ruku ti pružam.
Stradam sa Tobom
večiti,slavni!

Jedini si Ti
muziko, tišino!
Kad pupoljke na gole grane pospeš
i povijenu travu ponovo uspraviš.
Jedini si Ti
muziko, tišino!

(C) Aleksandra Mladenović

PTICA-Aleksandra Mladenović

PTICA   Ima jedna ptica,u svom svetu sama. Iz kaveza malog mile pesme peva, o nadi,o letu,o lepom u nama, svoje parče neba neumorno sneva.   Ta se ptica zove……,al’ to ne razume, u kavezu malom svila svoj je dom. Izašla bi preko,al’ kako,ne ume, teško njenom srcu i nebu nad njom.   Pa se tešeć’ … Настави са читањем “PTICA-Aleksandra Mladenović”

PTICA

 

Ima jedna ptica,u svom svetu sama.

Iz kaveza malog mile pesme peva,

o nadi,o letu,o lepom u nama,

svoje parče neba neumorno sneva.

 

Ta se ptica zove……,al’ to ne razume,

u kavezu malom svila svoj je dom.

Izašla bi preko,al’ kako,ne ume,

teško njenom srcu i nebu nad njom.

 

Pa se tešeć’ pita,kad umine poj:

“Kako li su sestre s’ one druge strane,

da l’ provode  one k’o ja, život svoj,

il’ im neko lepše Sunce,tamo,grane?”

 

Samo Tvorac čuje njenog bića jade,

samo On razume da l’ je srećna,tužna,

i zašto joj tako tešku sudbu dade,

k’o zatvorenika ni kriva,ni dužna.

 

A svakim je časom lepša pesma njena,

u malenom oku nema iskre tuge.

Pa ponosno peva iz sna probuđena:

“U kavezu,to su one ptice druge!”

 

Ta je sreća bila vrlo kratkog veka,

u milosnom srcu k’o što uvek biva.

“Za sestrice mile,da l’ postoji leka?”-

zapita se ona,ni dužna,ni kriva.

 

Ima jedna ptica,u svom svetu sama.

Slobodna je,ali tužne pesme peva.

O žalosti sužnja,o ružnom u nama,

sad za svoje sestre parče neba sneva.

 

OGLEDALO-Aleksandra Mladenović

OGLEDALO   U ogledalu ugledah lice nekog, tako čudnog,bezizraznog lika. Pomislih na tren,utvara je to, neka davno zaboravljena slika.   Danas mi je sebe otvorila u času, ta druga stvarnost -iluzija čista; da ne mogu preći na drugu trasu i nikada više biti sebi ista.   Približih lice tom stvoru od stakla vreli dah nam … Настави са читањем “OGLEDALO-Aleksandra Mladenović”

OGLEDALO

 

U ogledalu ugledah lice nekog,

tako čudnog,bezizraznog lika.

Pomislih na tren,utvara je to,

neka davno zaboravljena slika.

 

Danas mi je sebe otvorila u času,

ta druga stvarnost -iluzija čista;

da ne mogu preći na drugu trasu

i nikada više biti sebi ista.

 

Približih lice tom stvoru od stakla

vreli dah nam zamagli usne obema,

al’ ledeni dodir trgnu me iz pakla

gde tragah za nekim koga davno nema.

 

Ogledalo bacih od žali i besa;

da pukne,gle,čuda, ni tad nije htelo.

Da pobegnem ne mogu iz ovog telesa,

već sutra ogledalo čekaće me celo.

 

Da proniknem sama večnost će me stati

u zakone pisane bez  ijednog slova.

Ogledalo moje,uvek mi se vrati,

bez tebe mi zalud sva svitanja nova.

LUKA BUDUĆNOSTI – Aleksandra Mladenović

LUKA BUDUĆNOSTI Na usamljenoj trošnoj stanici, kao pod kišobranom prošlosti, jedna je žena zastala. Drhtavom rukom se grčevito pridržavala za izbledelu sliku svog detinjstva, kao da bi je neka nevidljiva sila htela oteti od nje (tako ju je držala na kiši tog dana).

AleksandraM

LUKA BUDUĆNOSTI

Na usamljenoj trošnoj stanici,

kao pod kišobranom prošlosti,

jedna je žena zastala.

Drhtavom rukom se grčevito pridržavala

za izbledelu sliku svog detinjstva,

kao da bi je neka nevidljiva sila

htela oteti od nje

(tako ju je držala na kiši tog dana).

Настави са читањем “LUKA BUDUĆNOSTI – Aleksandra Mladenović”

OČI VREMENA – Aleksandra Mladenović

OČI VREMENA Oči vremena su bezbojne. Čovek, u njihovom sjaju, dobija boju prostora u kome, te iste oči, vajaju njegov lik. (C) Aleksandra Mladenović

Aleksandra Mladenović

OČI VREMENA

Oči vremena

su bezbojne.

Čovek,

u njihovom sjaju,

dobija boju prostora

u kome,

te iste oči,

vajaju njegov lik.

(C) Aleksandra Mladenović

RADOSTI – Aleksandra Mladenović

RADOSTI Ma, zašto me samo takneš, pa se skriješ? Ne daš lica svoga da ga vidim bar, uvek kaneš na me sa neke visine; nečujno, na tren, osetim ti čar. Iščupaj mi srce, ako ključa nemaš da otključaš dveri, pa s legijom kreni, da vatrom sa baklji veo tame spališ i zauvek ubiješ tu ponoć … Настави са читањем “RADOSTI – Aleksandra Mladenović”

Aleksandra Mladenović

RADOSTI

Ma, zašto me samo takneš, pa se skriješ?
Ne daš lica svoga da ga vidim bar,
uvek kaneš na me sa neke visine;
nečujno, na tren, osetim ti čar.

Iščupaj mi srce, ako ključa nemaš
da otključaš dveri, pa s legijom kreni,
da vatrom sa baklji veo tame spališ
i zauvek ubiješ tu ponoć u meni.

Ma, zašto mi samo šapneš slatke laži?
Da istina jesu samu sebe varam,
ta čaša blaženstva za mene je gorka;
samo novu ranu na duši otvaram.

Prokuni me sobom, da ti uvek služim!
Robom tvojim, evo, rado ću se zvati!
Na panj ludu glavu dželatu svom klanjam;
samo da me takneš, mačem mi naplati!

Ma, zašto se samo pustom srećom zoveš?
K’o pahulja kopniš, na dlanu, do kosti.
Kap se tvoja suši dok luta lagano,
savršena, divna i trenutna radosti!

(C) Aleksandra Mladenović

MUZIKA – Aleksandra Mladenović

MUZIKA Odvaja se koža od slaboga tela sva svetla od vrata do nokata. Samo vlasi lude uspravno stoje. Zasviraj,maestro,rodjenje moje! Oslepe oko, u snazi grč, tamna mi dirka proguta dah. Samo me plima draži i mori. Zasviraj, maestro i kost neka gori! Utonuh u znoj, pa štipa i kida preostalo što je nakon svršetka. Samo … Настави са читањем “MUZIKA – Aleksandra Mladenović”

AleksandraM

MUZIKA

Odvaja se koža od slaboga tela
sva svetla od vrata do nokata.
Samo vlasi lude uspravno stoje.
Zasviraj,maestro,rodjenje moje!

Oslepe oko, u snazi grč,
tamna mi dirka proguta dah.
Samo me plima draži i mori.
Zasviraj, maestro i kost neka gori!

Utonuh u znoj, pa štipa i kida
preostalo što je nakon svršetka.
Samo me smiraj u zagrljaj uze.
Sviraj,maestro, šećerne su suze!

Otvori se usna,naceri se jadno
a dlanovi brže u ljutiti boj.
Ti tonovi rajski za milost ne znaju.
Zasviraj, maestro, opelo na kraju!

Prikupi se koža, al’ nekako sama
presvuče me golu,krvavu i gladnu.
Zidove podigoh da se opet sruše.
Zasviraj, maestro, tu muziku duše!

(C) Aleksandra Mladenović