ODA ŽENI
Sva sunca svemira obasjaše Boga
A on među njima zapazi Danicu
Ništa lepše do tad ne vide od toga..
Čoveka već beše stvorio od sebe
I telo i lice dade mu od svoga
Ali tada reši… da mu stvori ženu…
Izvadi čoveku prvo meko rebro
Zajedno sa mesom i krvlju crvenom
Ostavi mu ranu večno otvorenu…
A od kosti sklesa malo divno telo
Lepotu što ume snazi da prkosi
Požudu i želju medom prelivenu.
Ostavi je bezimenu i golu u raju
Da krasotom seni drveće i ptice
Ženi od početka ne svide se tamo
U njoj se probudiše mnoge pitalice
Htede da postane kakvu je sad znamo
Da caruje umom i snagom lavice
Gde si pošla ženo, čovekovo rebro?
Mesto ti je bilo – polovina puta
između muškosti i junačkog srca.
Postaješ Dalila kojoj se grob ne zna
U tebi još bilo od Adama kuca
Za tobom se zatvorila od Edena reza.
Kažnjena si bolom i srećom odjednom
Ali najvoljenije postala si biće
Ne smatraj se manje od boginje vrednom
Točiš ljubav svuda ko opojno piće
I svome i tuđem namerniku žednom.
Biserna si školjka iz dubine modre
Vatra iz pepela što ponovo bljesne
Mekoća na koju grubost i zlo padne
od duša što tvoga dobra nisu svesne…
Ona si što prašta i što srce daje
A pri tom ne traži zasluge za sebe,
Ona si što daruje poklone čudesne.
Evo… ili ženo… Biće bezvremeno
Zagonetko teška bačena ko kletva
U istom trenutku pahuljo i steno
Bez tebe bi bila isprazna kolevka
Pa se ne bi čulo ljuljuškanje njeno
Nestalo bi duša skoro pola sveta.
Ljiljana Tamburić
Odlična pesma Ljiljana
Hvala Ljubo!