Jedan zid premošćen neispisanošću sobe

Prozori otvoreni staklasti pogled lome

Otvorena tačka prelamanja svjetlosti

Bezimena otvara vrata

Da bezimeno uđe osvanuto vrijeme

Rađaš li se s mišlju od smrti daleko

Vremenito odškrinuta polutajna trajanja

Što znaju je svi al’ niko brojanice strpljivošću

Monaškom prebirao nije kao ti

Nebom prognana riječi

U crnom od žala osvićeš

Pozorno kraj tebe šapate nižem

I međ njima mrtav jezik svoj

Sutonom žedna u tvoje bunare silazim

Stasavam s prividom oslovljena tek sjen

Noću te skrivam ukrašće te

Oči zloslutne bez tvoga sjaja

Zatvaram prozore survaće te

Zidovi ispisanih zidova

Tek krhkošću gradim te spram ruševina

Ne bih li sagradila sebe