Дан: 10. јул 2017.

TAMNA STRANA ULICE – Nena Miljanović

  Verovatno koračam Čije bih potpetice inače čula sama na ulici U mojoj glavi Odjekuje siguran korak neke žene Koja zna kuda i zašto ide Neko je čeka Tamo je I čeka je Pošto je raširio veš i skuvao kafu Ne mora biti ljubav (kao sa mnom) Život je u čekanju I u koracima koji … Настави са читањем “TAMNA STRANA ULICE – Nena Miljanović”

 

Verovatno koračam
Čije bih potpetice inače čula sama na ulici
U mojoj glavi
Odjekuje siguran korak neke žene
Koja zna kuda i zašto ide
Neko je čeka
Tamo je
I čeka je
Pošto je raširio veš i skuvao kafu
Ne mora biti ljubav (kao sa mnom)
Život je u čekanju
I u koracima koji znaju kome vode
Ovo sigurno nisu moji
Samo mi se učinilo da koračam
I da postojim
U gradu i stanu u kom me ne čekaš
Niti je rašireno naše rublje
Na terasi sa sunčane strane ulice

Ovoga jutra
Ovo nije moj hod
Ja ne koračam ovako sigurno
Ne koračam uopšte
Ukopana u mestu za misao
Kako bi bilo moći se vraćati kući
Na tek skuvanu kafu
Pijete je sada na terasi do ulice
I ne vidiš da stojim sa druge strane
Skrivena u senci (uvek u senci)
Pogleda zakovanog za vaše rublje
Okačeno kao vesele zastave
Na bračnom karnevalu zatvorenog tipa
(strogo zabranjeno za pesnikinje i ljubavnice)
Ja nemam pravo da pokucam
Čak ni pod izgovorom da sam pogrešila vrata
Nemam ulaznicu u tvoj život
Ni izlaz iz svog

 

NOĆ U ĐENOVI, 1 – Mirko Popović

  Proći će mnogo godina i slika će, manifestirana nedosanjanim, poprimati oštrinu gotovo zaboravljenih boja. Sjedit ćeš u kavanskoj bašti pred ljetnu oluju. Duša bi uvijek željela nešto tkati i tebi će se činiti da u istom trenu bljeskaju munje u daljini i na fasadi preko puta restorana. Potom te u predvorje polusna uvodi krošnja … Настави са читањем “NOĆ U ĐENOVI, 1 – Mirko Popović”

 

Proći će mnogo godina i slika će, manifestirana nedosanjanim, poprimati oštrinu gotovo zaboravljenih boja. Sjedit ćeš u kavanskoj bašti pred ljetnu oluju. Duša bi uvijek željela nešto tkati i tebi će se činiti da u istom trenu bljeskaju munje u daljini i na fasadi preko puta restorana. Potom te u predvorje polusna uvodi krošnja jasena i ti sa njom pričaš. Ne, to je samo sjećanje u kojem se izdvaja veliki crveni autobus i ponovno se zbog nečega kreće ljupkim atrijem iza kvadranta B. Zagledana u ruku koja ti maše, nekontrolirano pališ cigaretu, a sila telepatije mi dojavljuje da nekoga čekaš… onoga koji je također dugo čekao na kazališnu predstavu te večeri. Tebe je, ipak, više zaokupio šumor prvih kišnih kapi u nedalekoj krošnji jasena.
Onoj krošnji koja te i treću noć uporno gleda čim s nesanicom proviriš kroz noćni prozor. Ne slutiš da u tom času oživljuju moje uspomene na hladna sarajevska jutra kad si rukom kojom pripaljuješ cigaretu grijala svog medvjedića. Pa ruka će ti se tako smrznuti. Neće, jer će njemu biti toplo.
Proći će mnogo godina i ti ćeš se sa terase jednog đenovskog hotela zagledati u veliki crveni autobus.
U njemu je tata, kaže mama odmičući se velikim koracima vremena.
Znaš li što mi je kupio?
Duša bi uvijek željela nešto tkati, ali sad si maminu sliku odložila na noćni ormarić.
Kasni su noćni sati dugom šutnjom tonuli u tvoj san.