Добродошли!
obucite istinu da ne hoda gola ako je već cela nema vam šta obnažena reći da joj nedostaje štogod kao meni glava e onda bi joj nagost bila opravdanje ja skinem prašinu s jezika pa zevajući dobijem razrogačene poglede iz mraka s teškim udarcima rukom bez zaštitne rukavice i eto ostanem bez glave ….da sam … Настави са читањем “Verujte obezglavljenoj istini-M.A.”
obucite istinu
da ne hoda gola
ako je već cela
nema vam šta obnažena reći
da joj nedostaje štogod
kao meni glava
e
onda bi joj nagost bila opravdanje
ja skinem prašinu s jezika
pa zevajući dobijem
razrogačene poglede iz mraka
s teškim udarcima rukom
bez zaštitne rukavice
i eto
ostanem bez glave
….da sam pametno
……u još prašine obukla
……..svoj izduženi organ
…………glava bi bila na mestu
sada uvežbano koristim ogoljeni jezik
kao opravdanje
što ostadoh bez mozga
Peko LALIČIĆ P E S M A Sa mnom se rodi pa me vodi kroz vatre i vode ponore i neprohode na moja odredišta i njeno nebo u njene voćnjake i moje vodenice i doji glasom svoje krvi da se njom određujem i trajem u sećanju na pljusak koji je nagovestio proleće u kojem ne … Настави са читањем “Peko Laličić , P E S M A”
Peko LALIČIĆ
P E S M A
Sa mnom se rodi
pa me vodi
kroz vatre i vode
ponore i neprohode
na moja odredišta
i njeno nebo
u njene voćnjake
i moje vodenice
i doji glasom svoje krvi
da se njom određujem
i trajem u sećanju na pljusak
koji je nagovestio proleće
u kojem ne umiru ptice
dok se ne vinu u nebo
dok sjaj sjaju ne vrate
Peko LALIČIĆ * * * TO ŠTO ME BUDI JE SVETLOST ŠTO ŽUDI IZ MENE DA IZAĐE.
Peko LALIČIĆ
* * *
TO ŠTO ME BUDI
JE SVETLOST
ŠTO ŽUDI
IZ MENE DA IZAĐE.
Vjerujem da se sjećaš mladosti naše… sjećaš se, možda, bogatstva u duši našoj… blaga koje smo uvećavali, stekli i imali, i poslije poput pijanca ili kockara, proćerdali na zadnju prelivenu čašu… na lošu kartu, kartu koja ne dobiva… ***** Vjerujem da se sjećaš prve ljubavi naše… sjećaš se, možda, kako su nam pjevala srca… uz … Настави са читањем “PISMO (NE)POZNATOJ ŽENI – O. KLIČIĆ”
Vjerujem da se sjećaš mladosti naše…
sjećaš se, možda, bogatstva u duši našoj…
blaga koje smo uvećavali, stekli i imali,
i poslije poput pijanca ili kockara,
proćerdali na zadnju prelivenu čašu…
na lošu kartu, kartu koja ne dobiva…
*****
Vjerujem da se sjećaš prve ljubavi naše…
sjećaš se, možda, kako su nam pjevala srca…
uz muziku nebeskih harfi, kako smo šaputali tiho…
često, uvijek si mi govorila: – Mili moj!
A ja, ja bih od sreće izgubljen rekao: – Ljubim te jedina moja!
Onda smo uzdisali, plovili na krilima ljubavi…
*****
Vjerujem da se sjećaš naših snova i nadanja…
sjećaš se, kad smo maštali o djeci našoj…
sjećaš li se imena naše nerođene kćeri…
I, sjećaš se oluje koja je došla iznenada,
gromova koji su udarali, razarali… rušili,
i srušili sve što smo imali…
*****
Vjerujem da se sjećaš da smo se ponovo sreli..
na Valentinovo si se iznenada pojavila…
došla si predivna, blistava i nasmijana…
srca su ponovo zapjevala uz note nebeskih harfi…
pjevala o vraćenoj mladosti, pjevala o snovima i nadanjima…
ispjevala odu baznađu i izgubljenoj ljubavi.
