Eto, život prođe k’o da nije bio,
skoro sav bi stao u jednu minutu,
dovoljno je reći:- Nisam ovo htio!
sudbina me moja, presrela na putu.
Eto, dođe vrijeme uvenulih ruža,
ni sunce ne grije, kao nekad što je,
niko prema meni ni ruke ne pruža,
a zar nekom treba, išta što je moje?!
Eto, primiče se nešto nepoznato,
vreba me iz mraka i sebi me mami,
postaje mi blisko, od nekud poznato,
sa svjetla se mičem prema mrkloj tami.
Eto, ode život ispunjen u svemu,
kao mudra knjiga, ipak uništena,
otvorite vrata, idem najzad Njemu,
da svodim račune, carstva izgubljena.
Bihać,18.aprila 2010.
