Na vratima jedne kuće
malo dete tužno stoji,
izašlo bi usred noći,
al’ se crnog mraka boji.
Suza su mu oči pune
ne sklanja se dete s’ vrata,
ponekad se samo čuje
kako tužno zove tata.
Majka u dnu male sobe
bolno gleda, teško diše,
kako reći svom mezimcu
da on neće doći više.
Kako reći malom zlatu
da je tata s’ drugom ženom,
kako reći da se sada,
igra tamo s’ decom njenom.
Dete dalje tužno gleda,
u mrak širi ruke male;
“Dođi tata ja se bojim”.
Glasnice mu zadrhtale.
Ne izdrža majka jadna,
diže sina u naručje,
odnese ga u postelju,
a on bi na prag kuće.
“Spavaj milo zlato moje,
vratiće se tata nama”,
usne steže namršti se,
zbog ujeda na usnama.
Tužni dečak umiri se
zaboravi on na vrata,
u noći se dugo čuo,
samo jecaj, tata, tata.
U jutro se majka trže
pa pogleda svoga sina,
jecao je on i dalje,
samo sada u snovima.
Milovan Petrović
–