dugo kiši u modrim brdima
sučelice sjedim
nad koritom
protekle rijeke
čekam novi žubor
vodu buđenja prvih nota
zaspalih negdje na izvoru
gdje srce je
prvi put voljelo
ne znam koliko je
duboko u vremenu
ta šutnja ogoljelih šuma
i nevinost koja je
u mojoj glavi ostala kao poj
s tisuću mogućnosti
dugo kiši u modrim brdima
iznad naše kolijevke
znam da malo smo
imali vremena
koje se nigdje ne zaustavlja
a ti ipak moje puteve
nazivaš zabludama
i negdje usput nestat ćeš
kroz žuta žita
ili kroz žamor gradsku
za tobom plovit će moj glas
za tobom jednoga dana
uzalud ću ući u tramvaj
kod katedrale kad se
nekome u meni nasmiješiš
iza prozorskog okna
i ugraviraš svoje srce
u moje čelo s kojeg će ga
nehotice sklonuti nečija ruka
i izbrisati viziju i našu vožnju
koja se nigdje
ne zaustavlja
Једно мишљење на PASTIRICA – M. Popović