ISPRED KRVAVOG OGLEDALA – Marko Baroš

ISPRED KRVAVOG OGLEDALA Uvek sanjam iste snove, teske Kako stojim pred ogledalom krvavim razbijenim Gledam u njega, hocu li tebe videti Nisam, stojim sam pred svojim likom prebijenim Kosmar je usao u moje snove U svakom parcetu tog popucalog stakla Video sam strah u ocima svojim Zmurim, da sakrijem sebe od te samoce i mraka … Настави са читањем “ISPRED KRVAVOG OGLEDALA – Marko Baroš”

ISPRED KRVAVOG OGLEDALA

Uvek sanjam iste snove, teske
Kako stojim pred ogledalom krvavim razbijenim
Gledam u njega, hocu li tebe videti
Nisam, stojim sam pred svojim likom prebijenim

Kosmar je usao u moje snove
U svakom parcetu tog popucalog stakla
Video sam strah u ocima svojim
Zmurim, da sakrijem sebe od te samoce i mraka

Kad bi se samo pojavila iza mene
Sa osmehom i blistavim ocima svojim
Taj san pun jeze postao bi raj
Bilo bi nas dvoje i prestao bih da se bojim

Nista se ne desava, telo vec drhti
Osecam samrtni cas dolazi mom snu
Probudicu se i osetiti ukus smrti
Kako bih voleo da si tu

Da stojis i obasjavas taj mali prostor
Sa zlatinim oreolom oko svog lika
Evo, proglasavam te sveticom
Stvoricu ikonu po secanju sa tvojih slika

I sonet o tebi u cast cu da napisem
O zivotu, telu i mislima tvojim
U svakom slovu, svakoj reci da osetis ljubav
Tu zelju koju imam da te pred tim ogledalom stvorim

(C) Marko Baroš

SANJAO SAM JEDAN SAN

Sanjao sam jedan san Da sam noć I da sam dan Da sam lopov I da sam monah Da punim plućima dišem I da gubim dah Da sam ptica I da sam mrav Da sam kao ugalj crn I da sam plav Sanjao sam jedan san Da sam noć I da sam dan Da sam … Настави са читањем “SANJAO SAM JEDAN SAN”

Sanjao sam jedan san
Da sam noć
I da sam dan

Da sam lopov
I da sam monah
Da punim plućima dišem
I da gubim dah

Da sam ptica
I da sam mrav
Da sam kao ugalj crn
I da sam plav

Sanjao sam jedan san
Da sam noć
I da sam dan

Da sam zemlja
I da sam voda
Da sam manji od makovog zrna
Da sam dzin sto zemljom hoda

Da sam kornjača
I da sam brz kao zec
Da sam nem
I da uvek imam viška jednu reč

Sanjao sam jedan san
Da sam noć
I da sam dan

Da sam krtica
I da vidim kao soko
Da imam najlepse oči
I da imam samo jedno oko

Da sam slobodan čovek
I da mi oko vrata stoji lanac
Da me svuda svi vec znaju
I da sam u svakoj zemlji stranac

Sanjao sam jedan san
Da sam noć
I da sam dan

Da čvrsto spavam
I da sam budan
Da sam sasvim običan
I da sam krajnje čudan

Da sam najvažniji
I da uopšte nisam bitan
Da sam moćan
I da sam samo čovek sitan

Sanjao sam jedan san
Da sam noć
I da sam dan

I mogao bih sve to biti
Veliki i mali, krtica i soko
I onaj veliki dzin
Imati samo jedno oko

Mogao bih biti i prvi
Kad skačem i plivam
Letim, volim
Uživam i snivam

Mnogo toga još mogu biti
Ali neću,ne želim,
Radije ću uraditi ono najteže
Biću čovek dok postojim

Sanjao sam jedan san
Da sam noć
I da sam dan

PUSTINJSKA PRINCEZA

U pustinji sam, sanjam snove Na mome dlanu kap kiše Pustinjski pesak u oči mi ide Zaslepljuje me Nosi sa sobom crvenih ruža mirise Nosi slike oaza koje samo Moj um stvara Moje misli vide Utabane staze kamila Preko žutih peščanih brda Beduna stope Mogu dodirnuti marame njihove Bele Što im lice skriva Medju njima … Настави са читањем “PUSTINJSKA PRINCEZA”

U pustinji sam, sanjam snove
Na mome dlanu kap kiše
Pustinjski pesak u oči mi ide
Zaslepljuje me
Nosi sa sobom crvenih ruža mirise
Nosi slike oaza koje samo
Moj um stvara
Moje misli vide

Utabane staze kamila
Preko žutih peščanih brda
Beduna stope
Mogu dodirnuti marame njihove
Bele
Što im lice skriva
Medju njima vidim
Nešto značajnije od vode
Nešto što je vatra živa
Vidim oči koje gase žeđ
Vidim princezu pustnje
Dok u bisernom jezeru pliva

Prosipam onu kap sa moga dlana
Lako kao pustinjska lisica
Gazim preko kamiljih staza
Mirisi ruza sve su jači
Kao i crvena boja mog lica
Dok u očima mojim raste oaza

I sve sam joj bliže

Kakva boja biserna
Njeno telo, njena koža
U pustinji ruza od sveta skrivena
Ja cu je ubrati
U javu ću je doneti iz snova
Udahnuću joj život
Ime ću joj dati
Biće ruža
Sa četiri crvena slova
Biće i oaza
Iz mojih snova

Orhideje za gospodjicu – Anee

Na ulici sam, sam. Kud’ sam poš’o ne znam? Teturam se, saplićem o sopstvene pertle, gazim smotano i još gore… padam.   Poljubio sam pločnik, na Aristotelovom trgu, umesto da ljubim tebe. Tebe, u koju sam se zagled’o. Nisam baš pametan!   Ponašam se kao pravi balavander, što juri za svakom suknjom, k’o muva bez … Настави са читањем “Orhideje za gospodjicu – Anee”

Na ulici sam, sam.

Kud’ sam poš’o ne znam?

Teturam se, saplićem o sopstvene pertle,

gazim smotano i još gore… padam.

 

Poljubio sam pločnik, na Aristotelovom trgu,

umesto da ljubim tebe.

Tebe, u koju sam se zagled’o.

Nisam baš pametan!

 

Ponašam se kao pravi balavander,

što juri za svakom suknjom,

k’o muva bez glave,

sa isplaženim jezikom i

što bezšumno šapuće,

reči najluđe…

Oh, dah svoj gubim,

Oh, curice draga,

koliko želim da te ljubim!?

 

Ta, tvoja crna haljina,

to je tako zanosno

i tako opasno.

 

Krenula si prema meni,

hodaš golim nogama i

pitaš me: jeste li dobro?

U redu li je sve?

Odgovaram kratko: Jesam!

A tvoj glas me plaši, ruke, lice.

i grcam k’o da jedem čačkalice.

Lažem, kad kažem da sam OK.

 

Trudim se da obuzdam drhtaj svoj,

Trudim se, al’ ne uspevam,

jer, već, sam Tvoj.

I postaje mi tesno,

i postaje mi vruće. Kruće.

 

Izjavio bih ti ljubav na svim jezicima sveta,

samo da nisam ostao sam bez glasa.

Mogu samo da mucam ili da štucam ili

da te dozivam u sebi da niko ne čuje…

Joj, što mi srce zebe.

Oh, milo moje šta bih uradio za tebe.

 

Eh, kakav sam balavac i slepac!

Drhte mi kolena dok blejim,

u muci toj,

bez ijedne jedine reči

pred tvojim užarenim stopalima,

ja dalje klečim kao rob Tvoj,

k’o musav rob. Al’ to neću da ti priznam.

 

K’o balavac pratim te satima,

budan sanjam danima,

i bojim se,

sopstvenim strahom pojim se,

jer nisam imao snage da ti priđem,

da siđem sa ove moje čudne planete

i zagrlim te.

Ponašam se kao dete.

 

A, moglo je sve jednostavnije biti,

da se nisam spotak’o od htenja,

od nezasitih želja,

samo da sam bio hrabar i jak,

da ti dam ovaj buket orhideja…

a mogao sam da naslutim,

a mogao sam da ne ćutim.

 

I ne znam kako da završim ovaj stih,

a da se razlikujem od svih…

 

Da li da stojim pred tobom,

da budem musav i

u pocepanim pantalonama. Da ćutim?

 

ili

 

Da hrabro ostvarim želju,

i zaplivam u meandrima tvojim nogu,

da te ljubim?

 

Kaži mi kaži, kako da te pojim

Kaži mi brzo, jer klecaju mi kolena i

jedva stojim.

 

šifra: Orhideja

 

©Anee

Slika

Ispred mene zidovi beli stoje U očima uvek isti lik Da ga nacrtam ne mogu, Iza mene nema sunca Samo noć crne boje Ispod sebe vidim pod Pločice su duginih boja Hteo bi nacrtati nešto, znam Iznad duge nebeski svod Iznad sebe vidim svetlo, ubija dva leptira Kako trepćem i ono se gasi Hteo bi … Настави са читањем “Slika”

Ispred mene zidovi beli stoje
U očima uvek isti lik
Da ga nacrtam ne mogu,
Iza mene nema sunca
Samo noć crne boje

Ispod sebe vidim pod
Pločice su duginih boja
Hteo bi nacrtati nešto, znam
Iznad duge nebeski svod

Iznad sebe vidim svetlo, ubija dva leptira
Kako trepćem i ono se gasi
Hteo bi znati zašto leptiri idu ka njemu
Znam , svako svoju sudbinu bira

Tad krećem da povlačim crte
Ispod sebe dve linije krive
Kako bi voleo da sam na reci
Gde moja vera hoće
Da me plave vode tamo spuste

Tamo da imam dve četkice
Sunce da sija iza mene
Dva leptira što slobodno lete
Da mogu na zidovima belim
Nacrtati njeno lice

Pesma o delima

Ovo je samo obična pesma O raznim ljudima O njihovim ćudima Ona ne govori o rečima Ona peva o delima Ona peva o pojedincima O njihovim uzdasima O njihoivm kricima Ona ne govori o mislima Ona peva o delima Ona ne kazuje imena Ona ne odredjuje vremena Ona ostavlja lica skrivena Ona ne govori o … Настави са читањем “Pesma o delima”

Ovo je samo obična pesma
O raznim ljudima
O njihovim ćudima
Ona ne govori o rečima
Ona peva o delima

Ona peva o pojedincima
O njihovim uzdasima
O njihoivm kricima
Ona ne govori o mislima
Ona peva o delima

Ona ne kazuje imena
Ona ne odredjuje vremena
Ona ostavlja lica skrivena
Ona ne govori o grimasama
Ona peva o delima

Ona podseća
Ona predoseća
Ona upozorava
Ona zaokružuje
Ona optužuje
Ona sve nas spominje
Ona nas samo opominje
Ona ne govori o rečima
Ona peva o delima

O pogrešnim postupcima
O spletenim koracima
O preranim predajama
O besčasnim izdajama
O protraćenim životima
O uništenim lepotama
Ona ne govori o rečima
Ona peva o delima

Ona je sve što ne mora biti
Ona svoje tanje ne mora otkriti
Ona bi mogla samo o lošima pričati
Ona bi mogla sve dobro prećutati
Ona koja ne govori o rečima
Ona koja peva o delima

O ljudima hrabrim
O delima časnim
O postupcima vrednim
O dušama strasnim
O onima što znaju voleti
O onima što umeju hteti
O onima što umeju želeti
O onima što se bore
O onima što žele da bolji svet stvore
Ona ne govori o rečima
Ona peva o delima

VOLIM – Miladinovic Sandra

VOLIM Volim i kada me ne vole,   ceznem i kada niko zamnom ne mari!  Mastam o susretu prijateljstva, o iskrenoj ljubavi koja ostavlja bez daha, o gori bez lista sto zeleni kada se promole  prvi znaci zivota u prolece!  Zraku dobrote koji obasjava svaku dusu! Volim i kada me ne vole, ne prija mi … Настави са читањем “VOLIM – Miladinovic Sandra”

VOLIM

Volim i kada me ne vole,

  ceznem i kada niko zamnom ne mari!

 Mastam o susretu prijateljstva,

o iskrenoj ljubavi koja ostavlja bez daha,

o gori bez lista sto zeleni kada se promole

 prvi znaci zivota u prolece!

 Zraku dobrote koji obasjava svaku dusu!

Volim i kada me ne vole,

ne prija mi to saznanje,  ali tako je,

zveze sred noci  fale!!!

Vagoni prolaze nepovratno,

idu preko Sibira,

pa Aljaske prema jugu i dalje!

Sta mogu vise sem toga?!!! 

Ceznam i kada niko zamnom ne mari!

Mnogo toga je uzalud,

Puno je prolaznih stvari!!!!!

Volim i kada me ne vole!!!!

© Miladinovic Sandra

ХАИКУ-Бранка Војиновић Јегдић

Kao iz kabla, Svu noć je kiša lila. Reče mi baka.   Zaruđele su Šljive kao modri čivit. Ove jeseni.   Sa obje šake Djeda uzima šolju. Kašika zvoni.   Iz mog dvorišta Vjetar odnio lišće, Kod komšije.   Klupa u parku Ostala bez naslona I ljubavnika.   Pojedoh gljivu Sa nestrpljenjem čekam, Krajnji rezultat. … Настави са читањем “ХАИКУ-Бранка Војиновић Јегдић”

Kao iz kabla,

Svu noć je kiša lila.

Reče mi baka.

 

Zaruđele su

Šljive kao modri čivit.

Ove jeseni.

 

Sa obje šake

Djeda uzima šolju.

Kašika zvoni.

 

Iz mog dvorišta

Vjetar odnio lišće,

Kod komšije.

 

Klupa u parku

Ostala bez naslona

I ljubavnika.

 

Pojedoh gljivu

Sa nestrpljenjem čekam,

Krajnji rezultat.

 

Otvoren prozor.

Mjesec uskočio u

Moju postelju.

 

Ostavio si

Laži u mojoj sobi.

Vrati se za njih.

 

Veseli kazan.

Cijelu noć druzina

Proba rakiju.

 

Uveli cvijet

Pristaje mom uvelom,

Raspolozenju

Branka Vojinović Jegdić

На удици страха упецана звијезда

Стресла је небо на прагу бола И лагано ушла дубоко у мој свијет Она жена а ја претеча њена Сребрно сипамо у земаљски прах У понорне руднике жедне сјаја Благодатно отворену пећину без краја У решето неба што сије Црна и плава зрнца тла У решето неба што шије Хаљу што моје тијело је зна … Настави са читањем “На удици страха упецана звијезда”

Стресла је небо на прагу бола
И лагано ушла дубоко у мој свијет
Она жена а ја претеча њена
Сребрно сипамо у земаљски прах

У понорне руднике жедне сјаја
Благодатно отворену пећину без краја
У решето неба што сије
Црна и плава зрнца тла
У решето неба што шије
Хаљу што моје тијело је зна

И сада страхом растјерана гнијезда
Над крошњом круже бескрајна кола
И једну птицу што се облачи у цвијет
Птица је жена ја претеча њена
Вртоглаво спуштају у расцјетан дах

У понорне руднике жедне сјаја
Благодатно отворену пећину без краја
И у решето неба што сије
Црна и плава зрнца тла
И у решето неба што шије
Хаљу што моје тијело је зна

©Mирослава Одаловић