Davno skrenuh s njenih staza
Zametnu ih prvi januarski sneg
Činila se meni silnom, sad mi kažu beše faza
Nesta Sunce,nesta Mesec, ljubav moja zamače za breg
Ne, ne brojim dane, noći, od iskona prodje brzo
Sad bauljam pod nebesima sasvim snen
S njom sam hodo, za njom sam puzo
Sad sam vazduh, crna sen
Otpustio sam svoje svakojake snove
Zapratio kleti varalicin trag
Ovaj razum, ove oči, ruke gole
Sve odnese plavi vrag
Podseti me nekad, kiša prva
Izmaglica u svanuće, topli vetar južni
Eto škripa, ona skoči, sva plašljiva
I tad ruke ove telu njenom postajaše sužnji
Stopala joj mala, na sam badem miršljava
Glatka, nežna ko u bebe
Golicljiva je, sva šašava
Odmah krene da se grebe
A ja šetam tamo, vamo, gore, dole
Po slonovači samo skitam
Svud po telu, preko pupka, niz butine bele
Poljupicama ovlaš karakter joj čitam
Slepac jesam, vešto ga je skrila
Čas pravedna, čas sva kriva
Nikad svoja nije bila
Nit dok spava, ni dok beše vatra živa
Zvone sada s Crkve zvona
Priznajem vam, jošte maštam
O tom licu sa ikona
Lepotu joj kleti moram, ali duši njenoj praštam