NOVEMBER RAIN – Anee

(Čaj sa rumom, Bitlsi i vanilice … my november rain)   Ako bih majci pisao pisma kazao bih joj da sam dobro i da perem veš svaku noć. Rekao bih joj da čitam Bibliju i da po platnu slikam našu staru kuću dok pada kiša. Rekao bih joj da pijem crni čaj sa medom i … Настави са читањем “NOVEMBER RAIN – Anee”

(Čaj sa rumom, Bitlsi i vanilice … my november rain)

 

Ako bih majci pisao pisma

kazao bih joj da sam dobro

i da perem veš svaku noć.

Rekao bih joj da čitam Bibliju i

da po platnu slikam našu staru kuću dok pada kiša.

Rekao bih joj da pijem crni čaj sa medom

i da nisam gladan jer dobro jedem,

i da sam, po njenom receptu, naučio da pravim vanilice,

i da na spavanje odlazim rano (jer ustajem rano),

i da spavam, sam, uz slatku uspavanku

i da ne brine jer mi je stvarno dobro

u ovom mondenskom gradu

i da je puno volim.

 

Rekao bih joj, lagao bih je,

samo ovo zadnje ne bih je slagao.

 

Ako bih njoj pisao pisma

kazao bih joj da nisam dobro

i da sam usamljen svaku noć.

Rekao bih joj da gledam njenu sliku i

da je zamišljam nagu dok pada kiša.

Rekao bih joj da pijem crni čaj sa medom,

ali sa puno ruma,

i da sam gladan njenog tela i nje cele

kao nikada pre

i da sam, samo zbog nje, napravio te slatke vanilice,

i da na spavanje odlazim rano ujutru

(jer, u stvari, ja ne spavam uopšte)

i da treći put po redu okrećem ploču od Bitlsa,

ali da, ipak, ne brine za mene jer već ujutru biće mi bolje.

Ma da to je prolazna stvar!

 

Rekao bih joj, lagao je ne bih,

samo ovo zadnje bih je slagao.

 

©Anee

 

Ana Berbakov Anee – PREVODILAC TIŠINE

Zažmuri polako i opusti kapke svoje i obraduj se u sebi bez razloga i povoda, i ispruži ruke meke i pusti nek ti dotaknu dlan te hladne kišne reke, kao da ih dodiruje neko ko je tebi drag.   Zažmuri polako i slušaj muziku sirena i pusti ih u obrisima ljubavi da u skrivenom kutku … Настави са читањем “Ana Berbakov Anee – PREVODILAC TIŠINE”

Zažmuri polako

i opusti kapke svoje

i obraduj se u sebi

bez razloga i povoda,

i ispruži ruke meke

i pusti nek ti dotaknu dlan

te hladne kišne reke,

kao da ih dodiruje

neko ko je tebi drag.

 

Zažmuri polako i

slušaj muziku sirena

i pusti ih u obrisima ljubavi

da u skrivenom kutku iscrtaju

ono što se ne može

olovkom nacrtati,

ono što se ne može

rečima iskazati,

ono nešto neopisivo:

 

– kao semaforsko sunce nasred slepe ulice;

– kao krompir u vreći i umašćen tiganj u peći;

– kao limeni petao s krova i žbun zasut od korova;

– kao izbledela majica i zaboravljena starica;

– kao vašljivi ker i dedin stari pulover;

– kao pisaća mašina i raglednica iz Solina;

– kao prepune pepeljare i polomljene suve grane;

– kao nas dvoje, a sutra možda i troje;

– kao ovo malo života i odsjaj zlatnog omota;

– kao smrtno zavodljivo  i ono nešto neponovljivo;

         – uf, to sam već rekla.

 

©Anee

Orhideje za gospodjicu – Anee

Na ulici sam, sam. Kud’ sam poš’o ne znam? Teturam se, saplićem o sopstvene pertle, gazim smotano i još gore… padam.   Poljubio sam pločnik, na Aristotelovom trgu, umesto da ljubim tebe. Tebe, u koju sam se zagled’o. Nisam baš pametan!   Ponašam se kao pravi balavander, što juri za svakom suknjom, k’o muva bez … Настави са читањем “Orhideje za gospodjicu – Anee”

Na ulici sam, sam.

Kud’ sam poš’o ne znam?

Teturam se, saplićem o sopstvene pertle,

gazim smotano i još gore… padam.

 

Poljubio sam pločnik, na Aristotelovom trgu,

umesto da ljubim tebe.

Tebe, u koju sam se zagled’o.

Nisam baš pametan!

 

Ponašam se kao pravi balavander,

što juri za svakom suknjom,

k’o muva bez glave,

sa isplaženim jezikom i

što bezšumno šapuće,

reči najluđe…

Oh, dah svoj gubim,

Oh, curice draga,

koliko želim da te ljubim!?

 

Ta, tvoja crna haljina,

to je tako zanosno

i tako opasno.

 

Krenula si prema meni,

hodaš golim nogama i

pitaš me: jeste li dobro?

U redu li je sve?

Odgovaram kratko: Jesam!

A tvoj glas me plaši, ruke, lice.

i grcam k’o da jedem čačkalice.

Lažem, kad kažem da sam OK.

 

Trudim se da obuzdam drhtaj svoj,

Trudim se, al’ ne uspevam,

jer, već, sam Tvoj.

I postaje mi tesno,

i postaje mi vruće. Kruće.

 

Izjavio bih ti ljubav na svim jezicima sveta,

samo da nisam ostao sam bez glasa.

Mogu samo da mucam ili da štucam ili

da te dozivam u sebi da niko ne čuje…

Joj, što mi srce zebe.

Oh, milo moje šta bih uradio za tebe.

 

Eh, kakav sam balavac i slepac!

Drhte mi kolena dok blejim,

u muci toj,

bez ijedne jedine reči

pred tvojim užarenim stopalima,

ja dalje klečim kao rob Tvoj,

k’o musav rob. Al’ to neću da ti priznam.

 

K’o balavac pratim te satima,

budan sanjam danima,

i bojim se,

sopstvenim strahom pojim se,

jer nisam imao snage da ti priđem,

da siđem sa ove moje čudne planete

i zagrlim te.

Ponašam se kao dete.

 

A, moglo je sve jednostavnije biti,

da se nisam spotak’o od htenja,

od nezasitih želja,

samo da sam bio hrabar i jak,

da ti dam ovaj buket orhideja…

a mogao sam da naslutim,

a mogao sam da ne ćutim.

 

I ne znam kako da završim ovaj stih,

a da se razlikujem od svih…

 

Da li da stojim pred tobom,

da budem musav i

u pocepanim pantalonama. Da ćutim?

 

ili

 

Da hrabro ostvarim želju,

i zaplivam u meandrima tvojim nogu,

da te ljubim?

 

Kaži mi kaži, kako da te pojim

Kaži mi brzo, jer klecaju mi kolena i

jedva stojim.

 

šifra: Orhideja

 

©Anee

Jedna pesma o ljubavi – A. B. Anee

Andrej, ljubavi moja, ne daj se!!! Ovom ludom životu, ne predaj se!!! Ne dozvoli da zle misli uđu u tvoj život, u glavu tvoju. Ne dozvoli da ti dani prođu, samo zato što nisi, okušao sreću svoju. – Andrej, ljubavi sjajna, ljubav nikad neće imati cenu i neće etablirati, onim skverom, gde se muzika svira … Настави са читањем “Jedna pesma o ljubavi – A. B. Anee”


Andrej, ljubavi moja,

ne daj se!!!

Ovom ludom životu,

ne predaj se!!!

Ne dozvoli da zle misli

uđu u tvoj život,

u glavu tvoju.

Ne dozvoli da ti

dani prođu,

samo zato što nisi,

okušao sreću svoju.


Andrej, ljubavi sjajna,

ljubav nikad neće imati cenu

i neće etablirati,

onim skverom,

gde se muzika svira

falš tonovima,

gde se mali ljudi

„voze“ na velikim slonovima.

Ljubav treba da se voli,

da se uza sebe primi.

A priori!!!

Ilustrovana je ljubav

na nebu, na slobodi

a mi ne znamo, kuda nas to vodi?


Andrej, mili moj

ne snivaj!

Emocije, ne skrivaj.

Tvoje plave oči bi puno toga rekle,

kroz ubrzani dah,

dok juriš za neznancima,

poveravaš se strancima

i tvoje stope se brišu,

a Varvari tvoj vazduh dišu.

Misli na sebe Andrej.

Misli!!!

Kad ti se plače,

ti plači!!!

Ne steži srce,pusti ga.

Izvlači!!!

Probijaj, strmim zidom,

probijaj, pa makar i slepim vidom,

na to sunce zla,

što se valja

na Varvare, pa i na Kralja.

I grebi i kidaj da dođeš do nje,

jer Andrej ona je vredna toliko,

da zaslužuje da pije vodu

iz srebrnih žlica,

da je držimo na tronu

zlatnih polica,

jer ona je veća od svake Gospe

i od prepariranih Kraljica,

što se bezobrazno klate,

u pozlaćenim odorama

iza lažnog luksuza,

u providnim bluzama,

a jedno nikako da shvate

da je veća od vode Okeana

svetlija od svih dana

i večito se zbog nje,

prave tragedije i drame,

a krajnje je vreme da je slave.


Andej ne buni se,

Nisi više mala beba,

Zlo oko nas vreba.

Zato kloni se alkohola,

Ne čini još više bola.

Imaj vere, imaj nade,

Pusti ove, glupe jade.

Strpljiv budi i ne ludi.


Andrej, ja se kunem u nju

i uzdam se u tebe

da ćeš početi da veruješ

najvećoj sili na svetu

da joj se smeješ,

kao pčela cvetu.

I zato ti moram reći sad:

„Andrej, noćas kad

zazvoni truba,

ja ću verovati u tebe,

a ti zakuni se u ljubav“.

© Anee

Kiša – Ana Berbakov Anee

Danas je kišni dan, sivo je nebo. Nigde mi se ne izlazi. Oprala sam kosu, miriše na lubenicu. Neću izlaziti po nevremenu, ne bih da pokisnem. Ovo nije pesma, nije čak ni stih, ja samo hoću da kažem, koliko je ovaj dan tih. Čuje se samo kiša, kako pada . Dosadno je sivo nebo, nigde … Настави са читањем “Kiša – Ana Berbakov Anee”

Danas je kišni dan,

sivo je nebo.

Nigde mi se ne izlazi.

Oprala sam kosu,

miriše na lubenicu.

Neću izlaziti

po nevremenu,

ne bih da pokisnem.

Ovo nije pesma,

nije čak ni stih,

ja samo hoću

da kažem,

koliko je ovaj dan tih.

Čuje se samo kiša,

kako pada .

Dosadno je sivo nebo,

nigde neću izlaziti.

Oprala sam kosu,

miriše na lubenicu.

Ne bih da pokisnem.

Boga molim za tebe – Ana Berbakov Anee

Boga molim za tebe Nema noći, nema jutra, a da ne pomislim na nas. I u buri i oluji, mene prati tvoj glas. Noćas tamo, moram poć’, svome gradu, svojoj luki. Noćas tebi moram doć’, širim ruke, ljubim grudi. Molim te, čuvaj me uvek, Boga molim za tebe. Volim te, još te sanjam, gledam stare … Настави са читањем “Boga molim za tebe – Ana Berbakov Anee”

Boga molim za tebe

Nema noći, nema jutra,

a da ne pomislim na nas.

I u buri i oluji,

mene prati tvoj glas.

Noćas tamo, moram poć’,

svome gradu, svojoj luki.

Noćas tebi moram doć’,

širim ruke, ljubim grudi.

Molim te, čuvaj me uvek,

Boga molim za tebe.

Volim te, još te sanjam,

gledam stare uspomene.

Putevi su kao reke,

idem tebi, jer sam tvoja.

Ljubim tvoje plave oči,

Lazarico, željo moja.

Divlje ruze – Ana Berbakov Anee

Divlje ruže Setim se onog povetarca, koji mi je kose mrsio. Drhtala od tvojih poljubaca, kada si me nežno voleo. Pade s neba zvezda sjajna, kad si rekao da voliš me. Još si moja slatka tajna, a sada je ona uz tebe. Divlje ruže ja, za te ubraću, a opet sama, znam ostaću. I čujem … Настави са читањем “Divlje ruze – Ana Berbakov Anee”

Anne

Divlje ruže

Setim se onog povetarca,
koji mi je kose mrsio.
Drhtala od tvojih poljubaca,
kada si me nežno voleo.

Pade s neba zvezda sjajna,
kad si rekao da voliš me.
Još si moja slatka tajna,
a sada je ona uz tebe.

Divlje ruže ja,
za te ubraću,
a opet sama,
znam ostaću.

I čujem neki glas,
plače zbog nas,
uvila me tama,
nosi me na rukama.

(C) Ana Berbakov Anee

Otisla je jedna zena – Ana Berbakov Anee

Bila je u toj noci sama, vetar joj je mrsio kose. Obucena u belo kao dama, ali tuge se sa njom nose. Trcala je njemu ocarana, vicuci da ga voli. U suzama vratila se sama, bezala je od te boli. Otisla je jedna zena, tuzna i usamljena, bez ljubavi imalo. Otisla je jedna zena, jer … Настави са читањем “Otisla je jedna zena – Ana Berbakov Anee”

Bila je u toj noci sama,

vetar joj je mrsio kose.

Obucena u belo kao dama,

ali tuge se sa njom nose.

Trcala je njemu ocarana,

vicuci da ga voli.

U suzama vratila se sama,

bezala je od te boli.

Otisla je jedna zena,

tuzna i usamljena,

bez ljubavi imalo.

Otisla je jedna zena,

jer je bila nevoljena,

srce joj je ranjeno.

Otisla je jedna,

jedna zena uplakana,

i tuga place sa njom.

Bila je u toj noci sama,

vetar joj je mrsio kose.

Obucena u belo kao dama,

ali tuge se sa njom nose.

Nije mogla da ga preboli,

ni posle mnogo leta.

Patila je tiho u toj boli,

a sada za njom pelin cveta.