HAJDE, PROBUDI SE
Hajde, probudi se
tvoje oči plač su nepuštenog deteta
gore, na nekom brdu
iznad koga nema ni kraja ni početka
samo munja iznad neba
talasi što ne plove nikuda.
Zaboraviću te senke
okrutne zvečke, ne zvečite mi po bolu!
Moje ime, moja zvezde
njegove je ime, a ne moj.
Moje su stihove spalili varvari
sa njegovih planeta
krvavi znoj brisali su
sa ramena čudnih žena
ledenih žena
ledenih noći.
Brojala sam sate
u tišini
kosti su moje isuviše tanke
da biste me sada probudili
Ne, ja ne mogu da vidim
moje su oči slepe za siročad
ima ih mnogo, u ovom večnom mraku
ima mnogo
a ruke zavezane konopcem gladi
obamrle zenice
slepe za dodire
Ne primam molbe.
Ne budite me više
ja se ne budim
usled zime vrele
okrutno sanjiva prošlost
nadvija mi pore iznad očiju
i filmovi vrte iste scene.
Ne, ne mogu više
Hoću samo tebe.
Probudi me, pa da se sastavim
Probudi me.
Oči će moje prosanjati
videtei
saznati
da puteve tvoje
vraćam u sebe
među slepe nevoljene
i usamljene čeljadi
Probudi me
pa da ti sašijem nove vene.
Tamara Rakić