SRBIJA – Ranislav Šela

SRBIJA Vetar bije udara I moja kuća nema prozore ni vrata Samo neki bedem umesto praga I na njemu stojimo draga ti i ja A vetar zviždi dok ovuda prolazi, fijuče I mi se skroz na njemu klatimo I kose nam lete čas ovamo čas onamo I oči su nam pomalo vlažne A nosevi nam … Настави са читањем “SRBIJA – Ranislav Šela”

SRBIJA

Vetar bije udara
I moja kuća nema prozore ni vrata
Samo neki bedem umesto praga
I na njemu stojimo draga ti i ja
A vetar zviždi dok ovuda prolazi, fijuče
I mi se skroz na njemu klatimo
I kose nam lete čas ovamo čas onamo
I oči su nam pomalo vlažne
A nosevi nam promrzli od hladnoće
Kroz našu kuću prolaze ljudi
Zvekeću ko zvečarke s onim što nose
A ne nose ni prozore niti vrata
Ja sam čovek koji ume da zna
Ja sam čovek koji ume da voli
Ali ništa se to od mene više ne traži
Od mene se samo traži poslušnost koja boli
I kada želim biti kulturan
I kada poslušam ono što mi se kaže
Uvek ispadam potpuno rigidan
Sa sve većim dugovima i kamatom koju mi traže
Moja kuća nema prozore niti vrata
Ima samo neki bedem umesto praga
Kao da sam pokraden, tako se i osećam
Mada su mi sve slike još na zidovima
A rukopisi i knjige stoje na svom mestu kao i uvek
Dal’ bi krali knjige?
Ili ulja na platnu?
Grafiku sa mostom niko pipnuo nije
Više ni sam ne znam da li sam pokraden
Ili sam samo oduvek ovakav bednik bio
Moja kuća nema prozore niti vrata
Samo neki bedem umesto praga
Kroz moju kuću prolaze ljudi
Nose svašta sa sobom što nije moje
Nude svašta i sve odma daju
Ali ne nose ni prozore niti vrata
Komšija mi kaže da mu fali zemlje
I da mu fikus stoji nasred sobe
A filadendron da je pao pored prazne saksije
I još neko kućno cveće da mu se buni
Jer nema zemlje, a nema ni ljudi
Kaže nudili mu papir s nekim pečatom koji ne zna
Na kom piše: Ovo više nije tvoje!
Kaže da je dužan i da novaca nema
A ne seća se otkad ti dugovi stoje
Uzimaju sve i još više nude
To što daju košta boga oca
Ovo što uzimaju ne vredi skoro ništa
Pa ti sad vidi ili se pitaj ima li to ikakvoga smisla
Ja ga gledam, slušam
Pa se pitam; čeka li i mene ista sudba?
Još mi kućno cveće ćuti
A mačka traži samo pesak jer zemlje da trošim ja i nemam
Vetar ovde duva, fijuče
I nikom to naročito ne smeta
Svak gleda da što više pokrade
Da u grob sa sobom ponese samo par kuća
I nešto volova
Moja kuća nema prozore niti vrata
Samo neki bedem umesto praga
Ja sam ranije čitao nekih knjiga
I sećam se sve braće Karamazova
I mislio sam nekada da se znanje ceni
Ali sada vidim da to nema veze
Kada nema zemlje i kada nema ljudi
Svako cveće će tužno da vene
Da se krijem neću, jer još toliko ponosa imam
Jer znam da znam i ono što nemam
Moja kuća nema prozore niti vrata
Samo neki bedem umesto praga

(C) -Ranislav Šela-