PJESMA – BAJKA ILI ISTINA
Prije 27 godina, u televizijskoj emisiji VEROVALI ILI NE, bila je predstavljena izložba skulptura mladog umjetnika iz Pekinga. To ne bi bilo intrigantno da nije ovaj mladi čovjek izložio mrtvačke sanduke u ogromnom zapuštenom podrumu jedne višespratnice. Svi sanduci su bili ispunjeni kockicama leda na kojima je stajao po jedan fetus star oko 3 mjeseca. Kada sam to vidio nisam mogao a da bučno ne odreagujem: Ovo je bolesno!!! Objašnjenje mog oca, istoričara umjetnosti, bilo je jednostavno – Naravno da je bolesno. Ali, šta je zadatak umjetnosti: da oplemeni čovjeka, da mu ukaže na pravi put, da da iskrenu sliku tog vremena, da spremi čovjeka za stalnu borbu sa kičom i šundom. Pa, zar današnje vrijeme nije bolesno?!A, ovaj umjetnik ima zadatak da naše mozgove malo zagolica kiretom.
Ovo njegovo objašnjenje stalno mi je bilo u glavi i pred očima, i tokom srednje škole i tokom fakulteta. Puno vremena mi je bilo potrebno da ga čitavog ,,progutam i svarim,,.
Od momenta kada je čovjek umočio šaku u blato, i ostavio njen otisak na zid pećine Altamire, pa do današnjeg dana, traje neprestana trka i glad za umjetnošću. Čovjek želi da bude još više čovjek. Kada kažem umjetnost, tu podjednako smatram i književnost, i slikarstvo, i vajarstvo, arhitekturu, ples, film i muzku. Sve ove grane umjetnosti, po meni su potpuno identične, razlika je samo u načinu koji odabere umjetnik da iskaže svoje emocije. Isti bol možemo prikazati na stotine različitih načina.
Ipak, najviše ljudi poseže za stihom da dokuči i upozna prvo sebe, a zatim i sve više slojeve i sve veće tajne. Međutim, prije nego što se krene u tu avanturu treba znati ko je to pjesnik i šta je to pjesma. Da bi se to bar donekle dokučilo, možda je najbolje krenuti od, na neki način programske pjesme, Albatros, Šarla Bodlera. U njoj imamo grafički prikaz preko koordinatnog sistema mjesto i dužnost pjesnika u vremenu. Skoro sva tajna je smještena na vertikalnoj liniji koja se kreće od -∞ do +∞. U sredni je 0, brod,mornari –obični ljudi. Albatros leti prema visinama, odnosno ima tendenciju kretanja prema +∞. U matematici to je oznaka za beskonačnost, a u običnom životu mi kažemo da je to gore Bog. Rješavajući ovu simboliku dolazimo do ekvivalencije : albatros- pjesnik- stvaralac- Bog. I ponovo iskazujem veliko žaljenje zbog toga što Bodler nije ostavio neki trag, neki nagovještaj o samom procesu i uslovima zašto i kako nastaje pjesma. Rješavajući ovu enigmu, slobodno mogu reći, čitava umjetnost bi dobila još jači značaj. Nešto slično je uradio Edgar Alan Po, ali on se u se u svom eseju usredsredio na pitanje tehničke prirode: zašto je odabrao toliku dužinu za Gavrana, zašto česta ponavljanja, … , ali nema riječi o samom procesu nastanka ove poeme. Složićete se, nije isto kada o ovim problemima piše sam pjesnik ili neki teoretičar.
Nije teško napisati pjesmu, teško je napistati dobru pjesmu.
Šta to treba da posjeduje dobra pjesma?!!! Ja bih prvo rekao, pjesma da bude dobra mora biti iskrena. Neko će reći originalnost, ali ja smatram da osobeni izraz koji pjesnik posjeduje nije umjetnost, već je to njegov mamac da nas upeca, ulovi i stavi u njegov gusto isprepletani grudni koš. Kada postanemo lovina tada prestaju riječi, slike, taj vakuumski prostor samo ispunjavaju tonovi. Upravo iz svih ovih razloga imamo veliki broj definicija umjetnosti i poezije. Možda bi bilo najbolje rješenje za odgonetanje umjetnosti i njene definicije bilo jedno polusatno ćutanje uz tonove klasične muzike. Sve drugo biće suvišno.
Po meni, iskrenost je presudna i najvažnija. U poeziji ne smije imati varanja i laži. Bez istine talenat je ništavaN i uludo iskorišćen. Ovdje ću da napravim malu digresiju. Odmah, sada, iskreno kažite sebi koliko poznajete dobrih pjesama u kojima dominiraju i prave prevagu srecni tonovi. Iskreno, ja trenutno ne mogu da se sjetim ni jedne. A zašto? Pa, kada je čovjek srećan nije potpuno iskren u tim trenucima, ali kada mu je teško, kada je bol ogromna, e tu je iskren. I pravo u tim mračnim trenucima pjesnik pronalazi najbolju inspiraciju.
Iz svih ovih razloga, svaki pjesnik u sebi ima mazohističkih elemenata, žrtvuje sebe radi višeg cilja. Ako mu je sve dobro i zdravo, on ne može da piše. Boemstvo je jedan takav oblik. Kada na času obično predajem o boemstvu, volim da pitam učenike ko su to boemi. U 90% slučajeva dobijam odgovor da su to ljudi koji koji mnogo piju, koji se ne kupaju, koje ništa ne zanima. Ja ih tada prekidam i kažem da to što su naveli nije boem , nego obični glibo, a onda nakon toga im objasnim ko su to boemi i šta je to boemstvo. Kroz ovakvu šalu, svi učenici dobro nauče boemstvo, simbolizam i i mpresionizam.
Ne znam da li će te se sa mnom složiti, ko još može da se oduševi nekim otrcanim klišeima, kao što su: suze, ljubav, ptičice, povjetarci, samoća, cvjetići,…
Takvim stihovima se ne vjeruje. Kao prvo ne veruje im ovo nemilosrdno i turobno vrijeme. Divno je objašnjavao na ovu temu Danilo Kiš, on je govorio da mu je lako da oformi 3 lika: A, B i C, i da među njima organizuje radnju, ali mnogo je teško da mu čitalac u sve to povjeruje. Iz tih razloga on je unosio redne brojeve voznih karata, i druge sitnice.
O ovoj temi može se govoriti do u nedogled, ali sada je dosta kasno pa i misli polako bježe i idu na spavanje. Volio bi sa nekim ko je raspoložen da polemiše sa mnom, jer vjerovatno u mnogo čemu griješim. Tako zajedno možemo doći do jednog zajedničkog kompromisa i dogovora šta je to dobra pjesma i ko je to pjesnik.