Категорија: Rade Jolić

I dan umire

Isto kao i čovjek

Samo se malo protegnu brda

Samo za kratko ti sve bude jasno

I onda ti oko ispadne

U šoljicu sa crnom kafom

Pomisliš

Možda je varka

Možda se samo tako pretvara

Prineseš glavu prozoru

A dan ne diše

Samo tamni

I stoji po zemlji

Već stara postavka stvari

Koju će sjutra

Hrabri ljudi da remete

Malo nervozan

Izađeš na cestu

Ružno is sporo hodajući

I zagleduješ izlijepljene čitulje i plakate

I tražiš svoju sliku iz mlađih dana

A tako si i naučio čitati velika slova

Šetaš polako

Sa rukama na potiljku

Sa florom od obrva na čelu

Mašeš prolaznicima

Loše isplatljivim ljubavnicama

I tražiš

Uzrok svoje korote

Koja je možda u bolu

U noći

U vrisku

Ili

U svojoj snazi

Da se izdrži

Još jedan ovakav dan

Zaustih nešto da kažem

I to što zaustih

Pojedoh

Pa mi to zaprije

I umrijeh

Ali

Ipak samo je to aorist

Jer sada trčim

Za nekim ludim bojama

Da ih upletem među ove šare

I sklopim

21. mozaik po redu

Strašan

Pun prevare i odmazde

Trčim od ega ka egu

Pa iza ćoška do trećeg ega

I sve tako do enganja i jednoglavljena

Trčim i zavidim

Svima onim

Koji su mogli da se rode

A nisu htjeli

I zavidim svim prevarenim

Koji kada su se već rodili

Ne mogu da vide

I ne mogu da trče

ŽEĐ

Ostavo je neprospavane

Noći

Karte

Požudu

Ostavio je

Davno ostavljene snove

Koji su se godinama

Lomili po njegovoj glavi

I sa zavišću

Brojali svaku kap

Ostavio je ime

Za koje su ga godinama ubjeđivali

Da nije njegovo

A da je pravo njegovo

Toliko komplikovano

Da se ne može zapamtiti

Sve je ostavio

Ostavio je

I crvenokosu konobaricu Rozi

Srednjovječnu djevojku bez jedne sise

Koja je služila žestoka pića

Samo lijevom rukom

Sve je ostavio

Ostavio je i tebe

Svoju učiteljicu smijeha i smisla

Sve

Ostavio je otisak čela na šanku

I sedam punih čašica

Uvoznog tamnog konjaka

Sve je ostavo

Pa i to sve

Jer pod tolikim teretom

Ne bi mogao da krene

A bilo je krajnje vrijeme

Sve je ostavio

Poslije nekoliko dana

Umro je od žeđi

Ako neko danas pomisli da je srećan

Onda je glupo hrabar ili lud

Trećeg nema

Ja te tražiti neću

Dovoljno je da znam da te ima

A to nikome neću reći

Neću im ni naslutiti da postojiš

Tako je bolje

Tako su oni saznali

Da postoji zlato

Pa ovu planetu oskrnaviše

I srce joj iskopaše

I za sobom vrtače i ambise ostaviše

Zbor bisera

Mora preoraše

Zbog gladi

Ime izgubiše

Zbog mržnje sebe uništiše

Moj si

I TI i ONA

A i da nisi

Ja to tako osjećam

Čovjeku je nezamislivo

Da postoji nešto divno

A da nije njegovo

Ako nije njegovo

Onda ne postoji

Jer nešto savršeno

Svačije ne može biti

To nam je kazna

I zato budi tu

Gdje si sad

Ne javljaj se i ne diši

Okameni se kako bi opstao

Zubi kad osjete led

Ustuknu

Osjete bol

A kad se zariju u toplo

I meko

Polude

Da li je teško živjeti

Ako znaš

Da je život

Samo

Nestrpljivo išečekivanje smrti

Kako jedno savršenstvo

Može da stvori

Jedno takvo nesavršenstvo

Znam da nećeš progovoriti

Zato te i pitam

To mi daje nadu

Snagu

I ovo moje tijelo na štakama

Čije su noge za zemlju svezane

Još samo ovaj ponor da prevali

Da se planeti usta zatvore

Da sve zaćuti

I sve zanijemi

Da se sve smiri

Dok mi se srce porađa

Kao kakvu zvijer

Rekla je da će mi sve zube polomiti

Bude li još jednom

U moju dušu ušla

Da će me spaliti

Pred razjarenom masom

Kao vješticu

Na sred trga

Rekla je da me gledala pijanog

Kako sam preplivavao ulicu iz objesti

I da me vidjela

Kako se smijem svom ludilu

I dok urličem

Pokušavajući da uplašim BOGA

Rekla je da za svaku izgovorenu riječ

Treba da imam oružni list

Kaže

Riječima ubijam

Rekla je da će me povesti

Ravno đavolu

Pljunuvši na krst

Skupljena usta

Da me pojede

Neki vjetrovi i oblaci

Oči povadiše gore

Oko plavetnila

A odade ih plastična kesa

Ambalaža čovjeka ovog vijeka

Ali neka

A ti bi nešto da miriš

Sa štetnim zubima

Od onog R iz mog imena

Najviše spominjanog kroz kletve