Категорија: Mirko Popović

Jednom je čeznula da shvatiš
Dubinu bisera u njenim očima
Nježno se utiskujući
U slike svibnja, u misao juga
Koje si volio kad iznenada
I snažno donese dah
I mirise juga Настави са читањем “JER SAMO TE VOLJELA – Mirko POPOVIĆ”

 

U svako ledeno jutro
U svaku plamenu večer
Četiri puta zebem 
Četiri puta gorim
Osam puta traži
Настави са читањем “PREKO ZEMLJE – Mirko Popović”

Dođe
u nijansi prozirnog

Vidim, kaže bezglasno:
Nisi zaboravio da sam ostala
daleka usamljena melodija
koju si volio

Настави са читањем “RANOJUTARNJA POSJETA – Mirko Popović”

 

Mogu ja cilju
A još si lijevo od sunca
Iza kojeg sinje izlijeću ptice

Kamo veslaš kroz trstike
Tamo hladno bije
Glas mrtvih zvijezda

Odazivaš se a samo je
Na dalekoj obali srebrena cesta
na kraju koje jedan fosil
prilazi drugom
Sjajan
Dok veslaš kroz vid
I modrinu nad bezdanima

Mogu ja cilju
To ti riječi na očevinu
S vesla kaplju
I izdišu:
Kojem cilju…

Posrnuo olovno težak list
Zajaukah licem u koji mi
utisne neprogovor
Настави са читањем “NEČIJA MLADOST SE SMIJEŠI SA STARE SLIKE – Mirko Popović”

do najbližeg uličnog igrokaza
čekamo bus. upitah li ljiljanu
kako to da ne zastaje više
kad crkvena zvona odjekuju
kad mekana se razliježe
rezonancija s minareta
kad odlasci na piknik
mirišu na cimet
Настави са читањем “ŽRVANJ – Mirko Popović”

 

hoćemo li se sretati
kao duge sjenke
bez pitanja bez pozdrava
Настави са читањем “JEDNOM – Mirko Popović”

Kad god se Olja zagleda
Prema usamljenim visokim jablanima
Iza njenog tjemena crvene se zidovi
Naše stare kuće, pjesma nekih ptica
Dopre do nas kao stalno i uporno
Ponavljanje istih nota. Pokušavajući
Odgonetnuti Oljinu neočekivanu suzu
Dok ih sluša odvuče me prozor
Kojeg ponekad nema u mojim očima
Ali uz njega smo rasli, a s nama su rasle
Gomile knjiga i zimske noći. Umišljali smo
Da ćemo sve naučiti a nikada nismo znali
Što je proizvodilo zvukove na tamo
Nekim daskama staroga šufeta*
I zašto nas je uvijek gledala
Nepomična svjetiljka iz beskraja
Um joj je odlutao pa je ne pitam
Je li uzaludno razmišljati o intenzivnom
Procesu truljenja kućnih vrata
Osobito poslije dugih zima

Kad god se Olja zagleda
Prema usamljenim visokim jablanima
Neke večernje note ponavljaju
Kako sve ide svome kraju i da ni po čemu
Nećemo znati je li nas i ovaj vikend
Nosila samo pjesma ptica
Na terasu kuće (za koju susjedi kažu
Da više nema prozora) čiji su zidovi
Crveni samo u sjećanju na blage
Sredozemne zimske dane
—————————————-
šufet = tavan u potkrovlju

Oslone zemaljski, spotičem se
o klupe, o gromoglasje: Est Deus in nobis?
Demijurgu se kamenog mira
stamenih zvonika Međugorja priklanja
moj embrion nestalnosti i vatra
nesagorena. Otvaram
potrošene knjige, staze sivo-mokre
kao čavli oštre pod nožjem
što tabaná, koje bi za svim katarkama
što bez kormilara otploviše.
Настави са читањем “SVIĆE LI – Mirko Popović”

                                 tebi koja se zoveš Danas

Nasuprot čamotinji licemjerja
i povijesnim stranputicama
Nasuprot pakosnom šarenilu oslonaca
i erupcijama osionosti više klase
u svim glagolskim oblicima
i  ‘znanstvenim’  dostignućima
na polju mržnje i lažne empatije
zavaraj glad zavrtloži opsjene
metafizičkih zagrljaja
zavaraj zloguke istakni podočnjake
u čekaonicama na zlatne kašike
i budi neizreciva u sterilnoj bjelini
golih zidova i čvrsto zažubori
neiskazivošću onoga što Jesi
Настави са читањем “BUDI SVOJA – Mirko Popović”