za dan
dva
i bezbroj mudrosti
.
senka neće otkriti
ritual smrti
.
a
za
dan
dva
pre
i nikad više
.
videću je
u svojoj utrobi
.
sat kuca u ritmu paperjastog niza
Добродошли!
za dan dva i bezbroj mudrosti . senka neće otkriti ritual smrti . a za dan dva pre i nikad više . videću je u svojoj utrobi . sat kuca u ritmu paperjastog niza
za dan
dva
i bezbroj mudrosti
.
senka neće otkriti
ritual smrti
.
a
za
dan
dva
pre
i nikad više
.
videću je
u svojoj utrobi
.
sat kuca u ritmu paperjastog niza
strašno strašno strašno ne reci mi kako nisi znao da je svetlost napravila nered u kapi rose na cvetnom uzglavlju mog strništa sve je jasno obučen u iznenadjenje grizeš nebo i pljuješ sažvakano sunce znam odgovor rasplakaću kamen i sazidati piramidu
strašno strašno strašno
ne reci mi kako nisi znao
da je svetlost napravila nered
u kapi rose
na cvetnom uzglavlju
mog strništa
sve je jasno
obučen u iznenadjenje
grizeš nebo i pljuješ sažvakano sunce
znam odgovor
rasplakaću kamen i sazidati piramidu
telo mi je zastalo ja sam produžila putem koji je išao za mnom uvek u sukobu duša i srce vuku dan da pokopa noć i godina zavejane snove po koji put stiže jesen po koji put vidjeni očaj perpetum mobile sadi voće
telo mi je zastalo
ja sam produžila
putem koji je išao
za mnom
uvek u sukobu
duša i srce
vuku dan da pokopa noć
i godina zavejane snove
po koji put stiže jesen
po koji put vidjeni očaj
perpetum mobile sadi voće
hodam očima kosom plućima . takvu raznolikost kruženja svetom zapisuju pera borova . stranice sveske otvaraju ptice i ponavljaju jednom pročitano . bila sam spomenik kišnom stablu . dok nisam videla dubinu beskraja . hodam očima kosom plućima takvu raznolikost crtam sama
hodam očima
kosom
plućima
.
takvu raznolikost kruženja svetom
zapisuju pera borova
.
stranice sveske
otvaraju ptice
i ponavljaju
jednom pročitano
.
bila sam spomenik
kišnom stablu
.
dok nisam videla
dubinu beskraja
.
hodam očima
kosom
plućima
takvu raznolikost crtam sama
. kroz hiljadu godina nekog će još biti u ovoj pesmi kako mu je srce prešlo toliki put prerano je da odgovorim gledam zvezdu što sja i ćuti
— dosta priče — život me u maratonu ne sme preteći hrabro je imati rivala na glasu jer od njega zavisi odlučnost na stazi ostalo ide svojim tokom ( LI-Tai-Po Lepota svakog dana – nek je moja!)
. gledam u oči lepotu iz koje je sve nastalo sklapam svoje u ranama i ne opirem se
pod kožom zemlje isprepletane vene cveća koje će izrasti iz groba prolazi zima prolazi prolazim s njom
Kraj je početku progrizao procep Bila je to plodna bujica Nije se smelo pričati Poslala sam ruke I sve im napisala Izvukle su prvo oko Zatim čelo Zatim noć Sve su povezale Osušile I prinele da spalim Dim je zapušio procep
“Pitaš me zašto sam ostajem na zelenoj planini…” Li Tai Po . progutala sam bol lavirint u dahu sproveo ga je do čekaonice nadalje se ništa ne može zaobići osim neba .