Категорија: Danja Djokić
Uzalud se trudiš – Danja Đokić
Uzalud se trudiš Uzalud se trudiš biti Ono što ne možeš. Pod obodom neba Dva ti pečata otisnuta Danom rođenja, A ja ti zavještana Za neka buduća Duhovna osvještenja. Dajem novčić za Tvoje misli uzburkane. Nije ovo vrijeme za Nova pogrešna opredjeljenja I nove otvorene rane. Ali, istina se nameće Kao neminovnost: Stvarnost je gorčina … Настави са читањем “Uzalud se trudiš – Danja Đokić”
Uzalud se trudiš
Uzalud se trudiš biti
Ono što ne možeš.
Pod obodom neba
Dva ti pečata otisnuta
Danom rođenja,
A ja ti zavještana
Za neka buduća
Duhovna osvještenja.
Dajem novčić za
Tvoje misli uzburkane.
Nije ovo vrijeme za
Nova pogrešna opredjeljenja
I nove otvorene rane.
Ali, istina se nameće
Kao neminovnost:
Stvarnost je gorčina
A ljubav su rijetko
Dosanjane sanje.
Pa se izbori, od dva zla
Odaberi ono manje.
Stihovi i grafika by Danja Đokić
Stanovat ću kod tebe, na poste restante – Danja Djokić
Stanovat ću kod tebe, na poste restante odavno ti ništa nisam napisala razvodim se sa prošlošću i samo se sa punim koferom sebe selim na tvoju navodnu adresu poste restante stižem ti umjesto pisma u poštanskom vagonu drugog razreda u naboranoj i ispucaloj roza kožnoj futroli u kojoj se uglavnom kriju obećavajuća jutra izbljedjela kosa … Настави са читањем “Stanovat ću kod tebe, na poste restante – Danja Djokić”
Stanovat ću kod tebe, na poste restante
odavno ti ništa
nisam napisala
razvodim se
sa prošlošću
i samo se
sa punim
koferom sebe
selim na tvoju
navodnu adresu
poste restante
stižem ti umjesto pisma
u poštanskom vagonu
drugog razreda
u naboranoj i ispucaloj
roza kožnoj futroli
u kojoj se uglavnom kriju
obećavajuća jutra
izbljedjela kosa na mjesečini
u isčekivanju poziva
razum konzerviran
na vrhuncu kreativnosti
i jedno malo srce
ovlaš privezano
uz ključić, za sreću
odavno ti nisam pisala
stižem ti sporovozno
u koferu samoće
presovana između
jučer i sutra
van svih poznatih
konfekcijskih brojeva
data samo tebi
na širenje i sužavanje
u radu na vrhunskoj
kreaciji života
dajem ti se, zauvijek
na nepoznatoj adresi
na koju sam tek dahom
ponekad kao pelud sa ruža
vjerujući srce samo da pjevam
već davno tebi ga poslala
kad me preuzmeš
udomi me
u dubini zjenica
poljubi samnom
sva četiri svoja zida
prije nego me okačiš
iznad prozora sadašnjosti
u sva tvoja htijenja uramljenu
(od sada do vječnosti)
Šapni mi nešto nježno – Danja Đokić
Šapni mi nešto nježno Među četiri zida tvoje su oči bile nebo i glas je bio vjetar što čarlija kroz lišće prepletenog bršljana na fasadi produženog čekanja kad si zastao na dijelu trotoara a šum rijeke te ponio čuo si moj glas, u nadiranju šapni mi nešto nježno rekla sam ti i smijeh je zvonio … Настави са читањем “Šapni mi nešto nježno – Danja Đokić”
Šapni mi nešto nježno
Među četiri zida
tvoje su oči bile nebo
i glas je bio vjetar
što čarlija kroz lišće
prepletenog bršljana
na fasadi produženog čekanja
kad si zastao na dijelu trotoara
a šum rijeke te ponio
čuo si moj glas, u nadiranju
šapni mi nešto nježno
rekla sam ti i smijeh je
zvonio kao praporci
okačeni na tvoje obrve
kotrljajući se niz obraze
grleno do grla
na ramena su ti sjele
sjenke mojih ruku
ispružene
kao pladanj
pred gozbu
(čekao si me, na trotoaru)
a srce se moje vinulo
kao ptice, uzletjele
u nebo tvojih očiju.