Категорија: Arsenije Lalatović

San… Ili…

Topiš se…
Tvoj pogled…
Čeznem kao pseto…
Obliva me toplina…
Duboko u noć…
Proganjaš me…
A dobro znaš…
Da, dobro…
Slab sam na Tebe…
Oduvijek…
Usne Tvoje
Med su…
Volim med…
Imaju čudan ukus…
Gledam Te…
Ne vjerujem…
Vjerujem…
To si ti…
Da, jesi, ma ne…
Haluciniram…
Dok jutro se budi…
Ah ne, ne, nee…
Ostani, ooostani
Još malo… Molim te…
Još maloooo…
Još maloooo…
Ih san, budim se…
San, da san…
Ili što već…

San… Ili…

Topiš se…
Tvoj pogled…
Čeznem kao pseto…
Obliva me toplina…
Duboko u noć…
Proganjaš me…
A dobro znaš…
Da, dobro…
Slab sam na Tebe…
Oduvijek…
Usne Tvoje
Med su…
Volim med…
Imaju čudan ukus…
Gledam Te…
Ne vjerujem…
Vjerujem…
To si ti…
Da, jesi, ma ne…
Haluciniram…
Dok jutro se budi…
Ah ne, ne, nee…
Ostani, ooostani
Još malo… Molim te…
Još maloooo…
Još maloooo…
Ih san, budim se…
San, da san…
Ili što već…

San… Ili…

Topiš se…
Tvoj pogled…
Čeznem kao pseto…
Obliva me toplina…
Duboko u noć…
Proganjaš me…
A dobro znaš…
Da, dobro…
Slab sam na Tebe…
Oduvijek…
Usne Tvoje
Med su…
Volim med…
Imaju čudan ukus…
Gledam Te…
Ne vjerujem…
Vjerujem…
To si ti…
Da, jesi, ma ne…
Haluciniram…
Dok jutro se budi…
Ah ne, ne, nee…
Ostani, ooostani
Još malo… Molim te…
Još maloooo…
Još maloooo…
Ih san, budim se…
San, da san…
Ili što već…

Došlo je…

Došlo je neko čudno vrijeme…
Niko nikoga ne razumije
Ili ne želi ili ne umije…
Brat bratu je stranac…
Gledamo kako lakša do para…
I kada ih ima i kada ih nema…
U duši je samoća čamotna. Tajac…
Živimo tuđe živote…
Kuda idemo ne znamo…
Svuda ostavljamo pustoš…
Ne znamo ni kuda ni kamo…
Lažemo stalno sebe…
Varamo dobrog boga…
Ideali su nam umrli…
Oko nas caruje nemaština…
Bijeda, nemoral, droga…
Došlo je neko čudno vrijeme…
Kutak snobova i kretena…
Umiru ljubavi i prijateljstva
Rađaju se kuće zatvorene…
Pusti gradovi i sela…
Došlo je neko čudno vrijeme…
Ne znam dokle mu vakat!
Uspomene eh uspomene
Sjećanje na davno vrijeme
Probudi milion bura…
Eh, došlo je…

U cik zore…

Noćas su me pohodili mrtvi
U cik zore…
Vodili smo razgovore…
Pitaju me kako je ovamo?
Kako živim? Ima li što novije?
Ne umjeh im odgovoriti pravo…
Pripitah ih kako oni žive?
Kako im je na onome svijetu?
Da li i njih muke muče?
Rekoše mi kod njih sve je isto
Kako danas tako i juče
Odmaraju od patnoga života
Što na Zemlji življeše do juče…
Noćas su me pohodili mrtvi…
Oni život imaju i žive…
Blago njima, kada ih ove muke…
Noćas su me pohodili živi
Oni žive… Svoje živote…
U cik zore…
Vodismo razgovore. Noćas…

Decembarska noć

Decembarska noć
Snijeg pada…
Gledam kroz prozor…
Kao nekada…
Kada bijah dijete…

Radujem se zimi
Igrama na snijegu
Sankanju, grudvanju
Klizanju na ledu…

Đeca su srećna
Dok snijeg pada
Prave Bjelić Sneška…
Kao i ja nekada…

Decembarska noć
Snijeg pada…
Iznad grada…
Kao nekada…
Kada bijah dijete…

Svitanje…

Sviće, jutro rudi…
Trljam umorne oči…
Bečim. Tvoja sjenka…
Preliva se brijegom…
Odavno te nema…
Iz jutra u jutro budim se…
Čujem bat tvojih koraka…
Pomislim, da to si ti…
U trenu zavaravam sebe…
Pomislim – o Bože
Iako znam da odavno te nema
Volim varati sebe…
Ti si moja tajna…
O tajno moja… Zašto?
Nadao sam se. Vjerovao…
Uspjećeš iščupati se iz čeljusti…
Ah nadanja, uzaludna…
Ah vjerovanja, uzaludna…
Sviće, jutro se budi…
Mirišeš na đurevak planinski…
Iako znam da odavno te nema…
Milion iskri u meni zaiskri…
Mislim doći ćeš… Kao nekada
Još samo jedan put… O Bože…
Krvniče, zašto uze.?..
O Bože, o…
Zašto?

Volio bih…

Poljubio bih te…
Kao nekada… Kada bih znao
Drumove tvojih snova…
Tragajući otkrio bih
Tvoje tajne… Kao nekada…

Da sam ptica…
Eh da sam ptica…
I da imam krila…
Na tren doletio bih
U tvoje gnijezdo…
Za šaku topline
Iz tvoga osmjeha…

U jednom trenu…
Kao kap vode…
Na vrelom drumu…
Miris tvog tijela
Isparava… Trljam oči…
Mislima dozivam…
A tebe nema, nema, pa nema

Volio bih na tren… Iskra…
U oku tvom da budem iskra
Zasijam kao padalica
Bljesnem i nestanem…

Ljubavi tražim te…
Dozivam mislima…
Tamo đe sve prestaje…
Razum đe bitke gubi…
Između jave i sna…
Tankom niti hodao bih
Prostransvima nemira…
Za pogled tvoj…

Volio bih, volio bih, eh…

Budimo ljudi…

Sa krstom u ruci u Hristove luče
Patrijarh Pavle došao je juče…
Dojezdio tiho svetac sa Balkana…
Pred Hristom da vida patnje hrišćana

Nevidljiva sila kroz oblake nosi…
Jezdi Patrijarh sa krstom u ruci…
Mir tamjana miriše u kosi…
Ide Otac Pavle hristovoj luci…

Sveti apostoli dočekuju brata
Širom su sveta otvorena vrata…
Sjen Patrijarha miluje i grije…
Kao nigda što ranije nije…

Hrišćanski rode slavi svoga sina…
Patrijarh je snaga, vjera, istina…
Blago onom ko dovijeka živi
Narod mu se zanavijek divi…

Sa krstom u ruci Patrijarh sveti
Đecu čuva od patnji, zloba i aveti…
Oca svetog Pavla hrišćani su čeda
Blagi pogled njegov uvijek nas gleda…

Sestra Jefimija satkana od bola…
Dočekuje brata Pavla apostola
Svetinje hrišćanske otvaraju vrata
Patrijarhu Pavlu zlaćanu od zlata…

Budimo ljudi kao što on reče
Za pokoj duše uždimo svijeće…
Presveti Hriste primi Pavla sina
Na prijesto sveti među hrišćanima

Amin

Pamtiće pokoljenja…

Otišao je tiho i skromno
Kao što je i živio
Visokopreosvećeni Patrijarh

Njegova duša melemna
Imala je mjesta za svakoga
Voljnoga i nevoljnoga

Dok je hodao među nama
Ostavio je u amanet
Čovjek da uvijek mora ostati…

Živio je vrletno i smjerno
Riječju liječio… I pogledom
I sada liječi…

Življeće Patrijarh vječno
Dok je ljudi i svijeta
Pamtiće pokoljenja…

Blago je naše što mogasmo
Bitisati u zlo vrijeme…
Sa njegovim preosveštenstvom

Nije bitno koliko ko živi
Već kako – reče Patrijarh
Duša mu carovala…

Otišao je kako je i bitisao
Pamtiće pokoljenja…
Visokopreosvećenog Patrijarha

Seoska idila

Sela su nekada bila puna seljana
Ostala je idila, blijeda sjećanja…

Svici ne svite, bez purnjave dima…
Nestale su sjedaljke, jutra s pijevcima…

Ne čuju su volujske rike proplancima
Trule teljige u vajatima ugaslima…

Sablasna tišina u lednim noćima…
Jeza dušom i tijelom se prožima…

Sela su bila nekada, eh nekada…
Plašim se više nikada…

Poete

Poete su kao vrbe ive
Tiho pate, još tužnije žive…

Sudbina je pjesnička golema…
Šta bi bilo da poezije nema?

Poete su vjesnici nadanja…
Protkani od patnji i stradanja…

Ko pisao u životu nije
Taj i ne zna pisat kako li je…

Poete su melem duše jadne…
Naše duše i žedne su i gladne…

Ko ne piše, srećnije i živi
Niti usud, nit sudbinu krivi…

Poete su neobična bića…
Ponaosob za sebe su priča

Blago onom ko tinja i gori
Sa njim narod zauvijek zbori…

Dok pišete, ulivajte vjeru
Sestre moje i braćo po peru…

Dok pišemo mi i postojimo
Sanjajući život i živimo…

Poete su kao vrbe ive…
Ne umiru, zanavijek žive…