Ljubav…. – Aleksandra Viorovic

smart

Prava ljubav, ljubav koja zaista prelazi okvire vremena i prostora jednostavno ne postaje i ne nestaje, ona je tu, zauvek utkana u naš život, terajući nas da pronađemo onoga ko nam je suđen bez obzira gde se on nalazi i koliko teško ga je pronaći. Jedanput kada ga pronađemo, znamo da je traženju kraj, znamo da nikada više neće biti one želje da idemo dalje i tražimo više, i znamo da će ona trajati večito, i posle nas, i pošto se zvezde ugase i kada vreme prestane da postoji…
Znas retko koja zena ima srecu da ima pored sebe muskarca koji je voli,koji je potpuno iskren prema njoj,koji se trudi da joj pruzi maksimalno koliko moze i kad moze,zato ti kazem da sam jako srecna pored tebe,a to sto me ponekad svlada tuga,to je samo zato sto sam te zeljna,sto ne mogu da te imam vise,cesce,duze…a znam da tako mora biti…i ne treba to da menjamo…nikako.Nemoj mi zameriti,to je zato sto te volim toliko puno…najvise na svetu..

Настави са читањем “Ljubav…. – Aleksandra Viorovic”

Ljubav boli… – Aleksandra Viorovic

smart

Ljubav boli . . . Boli kada se neuzvraćeno voli,
Boli kada ti srce ukradu,
Boli kada ti oduzmu nadu,
Boli kad on voli drugu,
Tada ti ljubav donese tugu,
Boli svaki osmeh koji je hladan i prek,
Boli pogled na usne koje su ti jedini lek.
Boli sećanje na svaki dodir,
Boli to sto više nemaš mir.
Bole te smeđe oci,
Bole sve besane noci.
Boli svaki zagrljaj koji te je grejao,
Boli vreli poljubac sto ti je pamet vrteo.
Boli to sto više nije kraj tebe,
sto patiš, a on misli samo na svoj ponos i sebe.
Ljubav boli . . . Boli kad se uzaludno voli .

Te smedje oči… – Aleksandra Viorovic

smart

Te smeđe oci bile su mi utočište,
U tvom srcu bilo je moje skrovište.

Sad sam sama,u sred leta al’ u hladnoći,
Nemam gde da pobegnem ovoj tuzi i samoći.

Moje mesto u srcu tvom,da l’ je prazno il’ ga neko drugi greje?
Da li si još uvek sam, da li ima ko da te nasmeje?

Kao ptica nad srušenim gnezdom stojim nad našom vezom sama,
Srušio je neko ko nije je gradio, ko ne zna kako je nama.

A kao da te čekam brojim sate …Al’ oni sporo prolaze, i vreme ruga mi se čak,
što ostala sam bez nade, slomljena i sama, što u duši mi je mrak.

Prebolela bih te, ali ne znam kako,
Zaboraviti nekog kog toliko voliš nije ni malo lako…

Još jednom da znaš… – Aleksandra Viorović

Moram…opet…iako to odlicno znas…iako sam ti rekla pre 5 minuta…
I jos cu ti reci,da sam ti poklonila svoje srce i otvorila svoju dusu pred tobom…bas kao knjigu…Ti znas sve o meni…mozda cak i previse…mozda cak i ono sto ne bi trebalo da znas…znas sva moja osecanja…sve strepnje i strahove…znas da te volim ludo i strasno…onako kako se retko ko voli…i nije to samo zaljubljenost…ona je plitka i prolazna….i nekako vise rezervisana za mlade i nezrele…to je ljubav..prava…zrela…iskrena i cista…kao suza u uglu oka…
I postao si mi sve…moj zivot…moja snaga…moja nadanja…i sva moja cekanja…ceo moj svet se vrti oko tebe…i samo za tebe…
I nema vise u mom srcu mesta ni za koga..sve si zauzeo…i zato kao sto ti znas da mi nisi bio prvi…tako ja sada zasigurno znam da si mi poslednji…
I jos jedno zelim da znas..obecavam ti dok god budes bio sa mnom…pruzacu ti celu sebe…kao sto ti sad pruzam…i nikada zbog mene neces osetiti sta je patnja,tuga i bol…nijedan oziljak na srcu ti nece ostati posle mene…
I cuvacu te sebicno od svega sto te moze povrediti…i nas cu cuvati sebicno od svega sto moze pokvariti ovu nasu srecu

smart

Volim…. – Aleksandra Viorovic

smart
Volim kad izjutra bunovni ređamo
šta smo jedno drugom,
volim kad mi kažeš da sam tvoja pesma ,
ti moja priča,
ja tvoja prva kap rose,
ti moj prvi zrak sunca….
I tako, i tako u nedogled…
Volim kad se i u snu držimo za ruke,
kada su nam ujutru jastuci
priljubljeni jedan uz drugi
volim i kad se bunovna probudim u toku noći
i sva ozarena ti saopštim da mi nedostaješ
iako sam čitavu prethodnu noć
drhtala srećna na otkucajima tvog srca.
Volim kad se i tokom ručka dodirujemo
nogama ispod stola,
volim da mi tada kažeš da smo kao pingvini
volim i kad mi ljubiš dlanove
i kažeš da mi isti mirišu na hleb.
Volim da sam ti domaćica,
volim kad se ponosim tobom domaćinom.
Volim da okupimo radost,
volim da smo vrelo istog,
Volim kad čitamo,
kad se molimo,
kad se smejemo, plačemo,
Volim kad mi ispuniš želju
pa u dvorištu ipak zakačis dečiju
šarenu ljuljašku.
Volim kad se priljubim uz tebe,
kad sam tvoj krpelj
kad si moj čičak.
Volim što smo drugačiji
volim što jesmo
volim sto sam tvoja i što volim. Sigurno.
I sto jesam voljena. Puno.

ВОЛЕЛА БИХ … – Александра Виоровић

 
Volela bih
da mi nisi bio prvi
poljubac, zagrljaj, maštanje.

Volela bih
da te nikad nisam srela,
poželela da skinem
tvoju belu košulju,
da osetim tvoju kožu pod prstima,
da proverim kako bih izgledala na tebi…

Volela bih
da nisam bila toliko radoznala,
okupirana tvojim razmišljanjima,
stavovima, svakom reči
koja je silazila sa tih predivnih usana…
Jer sada ne bih vodila
izmišljene razgovore sa tobom
ne bih te u svojoj glavi
pitala za savet i
možda bih nekad naučila
da se otarasim osećaja potrebe za tobom.

Настави са читањем “ВОЛЕЛА БИХ … – Александра Виоровић”