SEBI. . . Draga, ja tebi pišem, u nadi da ću dopreti do onog suštinskog dela tvoga bića; onoga što tako dugo spava u nedokučivim dubinama tvoje nesvesti, a sve sa žestokom namerom da izazovem rasanjivanje tvoje. Vidim kako si se zagubila na svome putu životnome. Lobanja ti je naprsla od bezuspešnih pokušaja da probiješ … Настави са читањем “SEBI. . . – Daliborka Pitulic”
SEBI. . .
Draga,
ja tebi pišem, u nadi da ću dopreti
do onog suštinskog dela tvoga bića;
onoga što tako dugo spava
u nedokučivim dubinama tvoje nesvesti,
a sve sa žestokom namerom
da izazovem rasanjivanje tvoje.
Vidim kako si se zagubila
na svome putu životnome.
Lobanja ti je naprsla
od bezuspešnih pokušaja da probiješ
zid ćorsokaka u koji si zašla.
Svaki tvoj pokušaj da
dovedeš u red bitisanje svoje
ovenčan je gorkim porazima.
A vreme neumitno teče. . .
Ono što sada, zbog koprene
na svojim očima propustiš,
a ne iskoristiš, nećeš moći vratiti.
U dogledno vreme žalićeš za šansama,
koje ovaj turobni život drugima
nije pružao tako često kao tebi.
Osvešćenje, akcija i istrajnost,
a ponajviše vera u sopstvene snage. . .
Uči školu.
Tu, koju si toliko žudela da upišeš,
a sada je se gnušaš.
Porazi sastavni su deo
svakog životnog putešestvija ;
čine jačim biće što ih iznese,
čine slađim pobede
koje na kraju izdejstvuje.
A ljudska bića
grešna su od svoga začeća.
Bez svoje volje bačena u okean postojanja.
Uplašena.
Netremice potapaju svoje bližnje
ne bi li do daha došla.
Svako se nekim svojim idealom vodi
na putu za boljitkom.
Svoj ti ideal pronađi, kreiraj.
Onaj što suštinu tvojega eteričnoga bića
najvernije sadržava.
Kada u jutro snene oči otvoriš,
i prvi zrak Sunca,
što se na horizontu rađa,
prodre ti kroz očno sočivo,
čvrsto okna svoga vida sklopi,
iskru toga prvorođenoga prati
sve u dubinu svoga duha,
i zapazi,
pažljivo osmotri ono što ti njegov plamen
tamo, na izvoru snaga, svojim bićem osvetli.
Pogubno je tuđe ideale za svoje uzimati,
jer sa našom suštinom nisu kompatibilni.
Svaka životna aktivnost,
strašću obskrbljena,
zdravije plodove podariće.
Najljući neprijatelj u tvojim porivima
pritajen leži.
Snage, koje na okolna bezazlena bića
besmisleno rasipaš,
iskoristi da toj guji glavu zlobnu odrubiš,
i sebi duhovni mir osiguraš.
Razum svoj da bi sačuvala
moraš u obe stvarnosti podjednako aktivna biti.
Ako jedna prevagne
u ludilo ti biće završiće,
a ako li druga,
zauvek sa prvom kontakt izgubićeš.
A granica je što ih razdvaja
kao dašak neprimetna.
Ove reči moraš razumeti
svakim delom oba svoja bića.
Ponavljaj ih u nedogled.
Najvažnija molitva neka su ti.
Ponavljanjem i dubokim razumevanjem
utisni ih u dušu svoju kao vreli žig,
čiji bol ti zaborav neće dopustiti. . .