NEZNANCE. . . – Daliborka Pitulic

NEZNANCE. . . Zahvaljujem ti, vecna mudrosti, sto si mi sposobnost da ljubav osetim podarila. . . To, koliko te zelim, neizrecivo je i nemerljivo. Iako si za mene apsolutni stranac mome duhu doimas se tako bliskim. . . Sutra, divni moj neznance, u potragu za tvojim ocima ja pocicu. Stajacu, neumorno te cekati na … Настави са читањем “NEZNANCE. . . – Daliborka Pitulic”

NEZNANCE. . .

Zahvaljujem ti, vecna mudrosti,

sto si mi sposobnost

da ljubav osetim podarila. . .
To, koliko te zelim,
neizrecivo je i nemerljivo.
Iako si za mene apsolutni stranac
mome duhu doimas se tako bliskim. . .
Sutra, divni moj neznance,
u potragu za tvojim ocima ja pocicu.
Stajacu, neumorno te cekati
na ulazu u tvoje odaje.
Pokusacu svoju kipucu ljubav
kroz etar do tvojih nedara da posaljem.
Koliko te zelim. . .
Koliko te, tugo moja,
volim ovog trenutka.
Moja dusa tvoje prisustvo
tako snazno iska
da citav Univerzum u sebe upija,
ne bi li tvoje bice zatocila.
Volim te,
a, ipak, ono
sto moja svetlosna priroda
sada oseca uveliko prevazilazi
najvece ljubavi sto su na ovoj planeti
ikada obitavale. . .

Pitaju me ljudi,

radoznalost im ziveti ne da.

Pitaju me kako prezivljavam,

bez hrane,

bez vode,

bez sna. . .

Jos me cudnije zagledaju

kada im kao odgovor istinu golu serviram . . .

 

A sve sto od ovoga sveta,

u zivotu telesnih okova,

ja zelim

jeste ljubav. . .

SEBI. . . – Daliborka Pitulic

SEBI. . . Draga, ja tebi pišem, u nadi da ću dopreti do onog suštinskog dela tvoga bića; onoga što tako dugo spava u nedokučivim dubinama tvoje nesvesti, a sve sa žestokom namerom da izazovem rasanjivanje tvoje. Vidim kako si se zagubila na svome putu životnome. Lobanja ti je naprsla od bezuspešnih pokušaja da probiješ … Настави са читањем “SEBI. . . – Daliborka Pitulic”

SEBI. . .

Draga,
ja tebi pišem, u nadi da ću dopreti
do onog suštinskog dela tvoga bića;
onoga što tako dugo spava
u nedokučivim dubinama tvoje nesvesti,
a sve sa žestokom namerom

da izazovem rasanjivanje tvoje.
Vidim kako si se zagubila
na svome putu životnome.
Lobanja ti je naprsla
od bezuspešnih pokušaja da probiješ
zid ćorsokaka u koji si zašla.

Svaki tvoj pokušaj da
dovedeš u red bitisanje svoje
ovenčan je gorkim porazima.
A vreme neumitno teče. . .
Ono što sada, zbog koprene
na svojim očima propustiš,
a ne iskoristiš, nećeš moći vratiti.
U dogledno vreme žalićeš za šansama,
koje ovaj turobni život drugima
nije pružao tako često kao tebi.

Osvešćenje, akcija i istrajnost,
a ponajviše vera u sopstvene snage. . .

Uči školu.
Tu, koju si toliko žudela da upišeš,
a sada je se gnušaš.

Porazi sastavni su deo
svakog životnog putešestvija ;
čine jačim biće što ih iznese,
čine slađim pobede
koje na kraju izdejstvuje.

A ljudska bića
grešna su od svoga začeća.
Bez svoje volje bačena u okean postojanja.
Uplašena.
Netremice potapaju svoje bližnje
ne bi li do daha došla.

Svako se nekim svojim idealom vodi
na putu za boljitkom.
Svoj ti ideal pronađi, kreiraj.
Onaj što suštinu tvojega eteričnoga bića
najvernije sadržava.
Kada u jutro snene oči otvoriš,
i prvi zrak Sunca,
što se na horizontu rađa,

prodre ti kroz očno sočivo,
čvrsto okna svoga vida sklopi,
iskru toga prvorođenoga prati
sve u dubinu svoga duha,
i zapazi,
pažljivo osmotri ono što ti njegov plamen
tamo, na izvoru snaga, svojim bićem osvetli.
Pogubno je tuđe ideale za svoje uzimati,
jer sa našom suštinom nisu kompatibilni.

Svaka životna aktivnost,
strašću obskrbljena,
zdravije plodove podariće.

Najljući neprijatelj u tvojim porivima
pritajen leži.
Snage, koje na okolna bezazlena bića
besmisleno rasipaš,
iskoristi da toj guji glavu zlobnu odrubiš,
i sebi duhovni mir osiguraš.

Razum svoj da bi sačuvala
moraš u obe stvarnosti podjednako aktivna biti.
Ako jedna prevagne
u ludilo ti biće završiće,
a ako li druga,
zauvek sa prvom kontakt izgubićeš.
A granica je što ih razdvaja
kao dašak neprimetna.

Ove reči moraš razumeti
svakim delom oba svoja bića.
Ponavljaj ih u nedogled.
Najvažnija molitva neka su ti.
Ponavljanjem i dubokim razumevanjem
utisni ih u dušu svoju kao vreli žig,
čiji bol ti zaborav neće dopustiti. . .

JA VOLIM TEBE. . . – Daliborka Pitulic

JA VOLIM TEBE. . .   Ja volim tebe, O, nepoznati, nepostojeći. . . Od sna izatkan, u snu obitavaš.   Tebi neznanome talase ljubavi ja šaljem. Od tebe imaginarnoga ja nežnost iskam. Ponor između naša dva sveta svake noći ja prelazim, da na tvojim usnama žeđ gorku utolim, i u tvome zagrljaju bol oporu … Настави са читањем “JA VOLIM TEBE. . . – Daliborka Pitulic”

JA VOLIM TEBE. . .

 

Ja volim tebe,

O, nepoznati, nepostojeći. . .

Od sna izatkan,

u snu obitavaš.

 

Tebi neznanome

talase ljubavi ja šaljem.

Od tebe imaginarnoga

ja nežnost iskam.

Ponor između naša dva sveta

svake noći ja prelazim,

da na tvojim usnama

žeđ gorku utolim,

i u tvome zagrljaju

bol oporu odagnam. . .

 

Dok slasno usne tvoje

u svoje tiskam,

i tvoje biće snažnim zagrljajem

uz svoje sabijam,

svekoliku čar života

čitaviim svojim postojanjem

ja osećam i razumem.

 

Volim te,

dušo toliko slična mojoj

da nas za jedno biće

Božanstvo smatra.

 

Za tobom čeznem,

sušta lepoto mojega bitisanja,

što mi osmehom anđela

tečnost purpurnu u žilama žariš.

 

Voli me,

jer pusta je moja duša

nebrojeno puta zverski parana.

 

Ljubi me,

laticama svojim crvenim

bolna mi mesta celivaj;

Odatle još uvek krvave reke liju.

 

Zagrli me,

teške okove mi na biće položi

i lancima čvrsto oko sebe obavij,

da nas nemilosrdni vetrovi života

jedno od drugoga udaljili ne bi. . .

 

Pogled moj u nepreglednim

dubinama tvojega počiva.

Beskonačnost kraj mene da prošeta

primetila nikada ne bih,

jer su oči tvoje

tolike nesagledive lepote

da protok vremena mrznu.

 

Vasceli Univerzum pred noge tvoje

ja prostrla bih.

Po zvezdama da hodiš,

u svilenim nebulama

svoje biće da odmaraš.

 

Srce svoje golemo

na dlanu ti nudim.

Moju ljubav bezgraničnu ti prihvati,

i srce moje lutalice

uz svoje ti privij.

Ili ga u trnje okrutno ti odbaci;

u trnje ruža jarko crvenih

da suze mu rumene sakriju. . .

ROPAC – Daliborka Pitulic

ROPAC   Plamen sveće, što kožu pali prstima koji za njim posežu, svestan nije svoje vazdušaste, krhke prirode.   „Moj dah te gasi.”   Kandže u mesu. Telesne sokove piju zlatne ptice, što gnezda svijaju na snežnim vrhovima Olimpa.   Mač Pravda zgranuta je ispustila kada povez je odstranila. Okreće leđa, odlazi tragom koji brišu … Настави са читањем “ROPAC – Daliborka Pitulic”

ROPAC

 

Plamen sveće,

što kožu pali prstima koji za njim posežu,

svestan nije svoje vazdušaste,

krhke prirode.

 

Moj dah te gasi.

 

Kandže u mesu.

Telesne sokove piju zlatne ptice,

što gnezda svijaju

na snežnim vrhovima Olimpa.

 

Mač Pravda zgranuta je ispustila

kada povez je odstranila.

Okreće leđa,

odlazi tragom

koji brišu suze prokletnika

spiraju buđ sa ustajalih zidova

u koje čovek zatvori istog.

 

Zauvek plakaćeš.

Naći me nećeš.

Tvome oku nevidljivi su

obrisi moga postojanja.

 

Svestan li si?

Iskupljenje te zaobiđe

 

Puca tlo pod udarom kolena.

Crvene suze poje suhi pesak.

Ognjevite, silne reči

zaludne molitve

sevaju sa krvavih usana.

 

Napušten si.

 

Snažno o grudi svoje udara,

srce vadi,

zube zariva.

Iz grla otrže se krik izgubljenog

odbija se o padine pustih venaca

koji okivaju.

 

Sam si.”

 

. . . prah prahu . . . spavaj.

 

Majčinski plač

razleže se dolinom jada.

Ko snopovi padaju ljudi

pod naletom bolnog krika.

Kao zaleđena ja nepomično stojim.

Na usnama mi zastadoše

glasne reke misli.

Samo jedna suza

iz oka što se rađa

kretanju je vična.

 

Tako nežna . . . tako okrutna.

Lažno moja,

jer sad me napušta . . .