Dao mi je adresu.
Dopisivali smo se.
Duhovito je ispravljao moje gramatičke greške.
Bila sam na početku studija francuskog u
Beogradu, a on je živeo u ,
ahhhh, Parizu.
Upoznali smo se na kraju puta
Julijski Alpi – Istra davne
hiljadu devet stotina sededamdeset i devete…
je pense…peut, cependant, pas..
Ja- hipik bez prebijene pare; on-
vegan sa grožđem za gladne.
Voleli smo život, muziku i mir.
U zadnjoj je koverti bilo uredno izrezano srce
od roze celofana – pomen na bajku:
“Tu viendras,n’est pas?
Oh, si, si; ne m’oublie pas.
Jamais.”
Jamais
Plus jamais cela
(Прочитано: 35 пута, 1 прочитано данас, Сви чланци прочитани: 1.286.072 пута)
Snažan dašak prošlosti, glas minulog, najljepšeg vremena…
Lijep pozdrav,
mp