JECAJ VETRA
Titraji sveće osvetljavaju moju sobu .
Po zidovima plešu senke uz samo njima znanu melodiju.
Podižem skute dugačke , bele haljine i plesem sa njima.
U glavi mi zvuci neke već davno zaboravljene pesme.
Pitam se odkud mi je ona pala na pamet.
Grimase na mom licu koje trebaju biti osmeh.
A ja plešem i dalje u nekom svom zanosu.
Vetar napolju cvili i čini se kao da violinista provlači gudalom po žicama.
Kao da svira sam za sebe u dvorani punoj ljudi.
Jecaji vetra mešaju se sa šumenjem lišća koje opada.
Zastajem i slušam
Da li je to jecaj vetra , violine ili moje duše ?
Opija me težak miris cveća koje sam kao venčić uplela u kosu.
Skidam ga sa glave i po sobi posipam latice.
Kao da sam u nekom transu.
Prilazim sveći koja vec dogoreva.
Okamenjena lica gledam u nju.
Ne , neću više plakati..
Suze su presahle.
A toliko sam ih isplakala da verujem da su mi izvori u očima presušili.
A kažu za pokojnikom se ne plače.
Noćas sam sahranila našu ljubav.
(C) Jasmina Dimitrijević, Srbija