Dajte mi jednu masku,
novu i drugačiju
onu koja će s mojim licem
s mojim tijelom
kao koža srasti.
Dajte mi jednu drugu mene
iz korijena, ponovo rođenu
ne samo za sad, ne samo po potrebi.
Odglumim i ja često
izaberem neku od maski
iz širokog asortimana
životnog maskembala
ali, preklinjem vas, dajte mi
jednu masku da bude ja
da se ispod nje ne vidi
duša ova sva.
Budem i ja drugi neko,
želeći da me ne prozre niko
iako oči se uvijek
ispod maske vide
kroz njih se ne prolazi olako.
O, dajte mi jednu novu mene
da se ne prepoznam ni sama
dajte mi, kad vas molim,
u sjenku da se pretvorim
da me nema u obrisima
putevima mojih rasustih koraka.
Dajte mi jednu masku
i jedan zaborav.
Jednu kašičicu sna
čašu lukavosti izmješanu
sa zrncima pokvarenosti.
Kad vas molim, utopite me
u mulj i žabokrečinu
da se utopim, istopim
u masi neprimjetno izgubim.
Dajte mi jednu masku
s kojom ću uvijek biti lopov i tat
ili me primite u teatr.
Nanesem i ja malo šminke
pa trepćem ispod krinke
ali me uvijek odaje dah
odaje me čvrst korak.
Dajte mi, o dajte mi
da budem ista u gomili istih
da mi se ne smiju, da se ne izruguju
sažaljevaju, podruguju
da mi, ma kojom se maskom krila
dušu ne poznaju.
Dajte mi drugu mene.
Dajte mi masku koja se uklapa
i s kožom i s umom i s dušom stapa!
(C) Nevenka Alispahić