Sjećam se oblačnog neba i pjesme raspjevanih vala,
nalik na elegiju mora.
Ti i ja, koraci šetnje i naši prvi razgovori…
Najednom nadođe pljusak,veličanstven i nezaboravan.
Ti i ja trčimo mokri pod zaštitu velikog stabla
i ti i ja, mladi i sami,
postajemo dio romantike na Olintu,
gdje điravaju leuti po nemirnoj plavoj pučini,
a energija vala slama se o nesalomljive hridi.
Nemoćne grane propuštaju kišu neumoljivog neba
da klizi našim obrazima,
a vjetar unosi zebnju u naša mokra tijela
nemirima ovladana.
Tad si kucnuo na vrata mog srca,
a ono ti je dozvolilo da uđeš,
da ovladaš mojim bićem i mislima,
da se predam romantičnim snovima…
Ostala je lijepa uspomena.
(Прочитано: 17 пута, 1 прочитано данас, Сви чланци прочитани: 1.289.487 пута)