Sve me podsjeća na ljubav
Sve me podsjeća na ljubav
iz snova, iz bajki…
Na ljubav dječice i majki.
Naše tačke dodira;
putevi i sni,
priče, romani i filmovi svi
stihovi ustreptali
jagodice nježne
nekada suzne oči,
čarke neizbježne…
Takva je tvoja duša, plemenita
Godinama nisam bio mazan
U naručju bezbrižan
Kako sam ti zahvalan za saznanje
za prepoznanje
Dijete sam u godinama ovim,
vremenu srebrenih vlasi
kad u naše tajne, neke, bivše
gdje se, još uvjek, tanašni otkucaj čuje,
dok tamo, negdje, vjetrovi bruje,
pucketaju ledenice,
mi smjelo zujimo,
po poljima cvijetnim
diramo skrivena gnijezda;
laste, ševe, prepelice..
A nosilo me vrijeme
i baš nikad, nikad, nisam bio sam
Skupilo se mulja, bisernih školjki… i svega
Mislio sam neću,
nikad neću moći
ama baš sve
baš sve, da ti dam.
