Дан: 9. јул 2010.

 

 

 

 

 

Muk

 

 

Ima tako noći,

kada se sve utiša,

sve stane…

I vrijeme stane,

Zemlja prestane da se okreće.

Sve se umiri!

I vjetar se negdje skrije

puštajući Zemlju da lebdi,

sve zavapi

skladom potpune tišine!

Tek poneki leptir udari krilima,

tražeći svjetlost,

svoju kob!

 

Muk,

samo se unezvjeren pogled

susreće sa mjesečinom,

prepoznajući oblike

na hrapavom zidu,

a zaledjen um se

kolijevci vraća

i jasno vidim svoje rukice,

kako razigrane hvataju

materin mili pogled,

a otac me za obraz štipka.

Smiju se, srećni su…

Smijem se i ja sa njima.

 

Ima tako noći

kada nemušto pitam

oblike sa hrapavog zida,

da mi kažu

gdje se to vjetar skrio,

da ga zamolim

da pokrene Zemlju,

da vrijeme opet krene,

da oduva ovaj muk

od kojeg sve lebdi,

koji sve lomi,

kažnjava kao dželat

bez riječi,

bez samilosti,

bez grižnje savjesti,

a ja da se probudim

i kažem:

“Samo sam ružan san snio”!

 

(C) Miro Beribaka