POSTLJUBAVNA DRAMA – Dušan Marinković

Zašto, još uvek, živiš u meni, Posle sveg ovog vremena? Zašto tvoj lik živi u meni, Taj tvoj lik od kamena? * * * I kao da mi sam taj teret, Dovoljan nije, eto nepotrebne zablude. Ulazi u moj svet, I unosi nepotrebne nemire. * * * Zabluda jače i od mene, Jača i od … Настави са читањем “POSTLJUBAVNA DRAMA – Dušan Marinković”

Zašto, još uvek, živiš u meni,

Posle sveg ovog vremena?

Zašto tvoj lik živi u meni,

Taj tvoj lik od kamena?

* * *

I kao da mi sam taj teret,

Dovoljan nije, eto nepotrebne

zablude. Ulazi u moj svet,

I unosi nepotrebne nemire.

* * *

Zabluda jače i od mene,

Jača i od tog vremena,

Daje mi nadu da od te stene,

Ponovo može biti žena.

* * *

Vreme je ubica, ono slama,

Pući će i taj kamen pod njim.

Pitanje je samo dana,

Kada ću opet tako voleti.

 

©Dušan Marinković

KAD BIH… – Dušan Marinković

(…) Prošlo je više od godinu dana kako se nisu čuli niti dopisivali. I tako, dopisivajući se sa njom, on poče da razmišlja o tome kako mu, posle toliko vremena, prija njen glas, osmeh i pogled. Uživajući tako, posle izvesnog vremena, shvatio je da se oni zapravo nisu niti čuli niti videli. Njegova ga je … Настави са читањем “KAD BIH… – Dušan Marinković”

(…)

Prošlo je više od godinu dana kako se nisu čuli niti dopisivali. I tako, dopisivajući se sa njom, on poče da razmišlja o tome kako mu, posle toliko vremena, prija njen glas, osmeh i pogled. Uživajući tako, posle izvesnog vremena, shvatio je da se oni zapravo nisu niti čuli niti videli. Njegova ga je  podsvest obmanula, pretvarajući pročiane reči u njen glas i pogled. Tada je shvatio da je lud za njom.

(…)

——————————————————————————————————————————————

KAD BIH…

Kad bih joj mogao reći,

Što se skriti ne da.

Da moja java i moj san,

I biće moje celo,

I svaki radostan dan,

Njeih ruku je delo.

***

Kad bih joj  mogao reći,

Sve što se ne da skriti.

Da moje telo i duh moj,

I biće moje celo,

I svaki tren ljubavi,

Njenog je pogleda delo.

***

Kad bih joj samo mogao reći,

Sve što se ne da skriti.

Da moja reč i moje slovo,

I biće moje celo…

Ma čemu sve to?

Ne bih joj rekao ništa novo,

Sve to njenog je osmeha delo.

(C) Dušan Marinković

Okovi – Dušan Marinković

Slušajući glas tuđeg spasa, Oni nepomice i bez reči stoje, I ako svesni da to nije njihov spas, Vezani okovima braće svoje, Čekaju izbavljenje, čekaju spas.  

Slušajući glas tuđeg spasa,
Oni nepomice i bez reči stoje,
I ako svesni da to nije njihov spas,
Vezani okovima braće svoje,
Čekaju izbavljenje, čekaju spas.

 

Opčinjenost – Dušan Marinković

Onda, kada me samo gledaš, Kada smo zajedno nas dvoje. Onda, kada mi najviše trebaš, Kada ubrzano kuca srce moje. * * * * * * Kada, da voliš me, kažeš mi pogledom svojim, Kad uz sebe želim te ceo božji dan. Tada, kada strah prevlada osećajima mojim, I kad pored tebe najslađi usnim san. … Настави са читањем “Opčinjenost – Dušan Marinković”

Onda, kada me samo gledaš,

Kada smo zajedno nas dvoje.

Onda, kada mi najviše trebaš,

Kada ubrzano kuca srce moje.

* * * * * *

Kada, da voliš me, kažeš mi pogledom svojim,

Kad uz sebe želim te ceo božji dan.

Tada, kada strah prevlada osećajima mojim,

I kad pored tebe najslađi usnim san.

* * * * * *

Kad mi na svetu ništa nije bitnije od tebe,

Kad neprestano mislim o pojavi tvojoj,

Tada, kad želim da si samo pored mene,

Oprosti mi ljubavi na sebičnosti mojoj.