Zašto, još uvek, živiš u meni,
Posle sveg ovog vremena?
Zašto tvoj lik živi u meni,
Taj tvoj lik od kamena?
* * *
I kao da mi sam taj teret,
Dovoljan nije, eto nepotrebne
zablude. Ulazi u moj svet,
I unosi nepotrebne nemire.
* * *
Zabluda jače i od mene,
Jača i od tog vremena,
Daje mi nadu da od te stene,
Ponovo može biti žena.
* * *
Vreme je ubica, ono slama,
Pući će i taj kamen pod njim.
Pitanje je samo dana,
Kada ću opet tako voleti.
©Dušan Marinković