za lijepih dana
spuštale se obali
tihe i same tkajući
vječne niti samoće
Настави са читањем “STARICE SU ČEKALE SINOVE MORNARE – M. Popović”
Добродошли!
za lijepih dana
spuštale se obali
tihe i same tkajući
vječne niti samoće
Настави са читањем “STARICE SU ČEKALE SINOVE MORNARE – M. Popović”
ne čekaj da izblijede akvareli
dok iščitavaš nečitko, dok
snagom misli miluješ ljeto i
kao na dlanu probuđen
brod na vidiku. ne raduj se tajni
zaludnih obećanja
koji umjesto tebe
otvaraju prozor da se budiš
dok vriju pejzaži kvartovski.
moram svratiti ponekad
u tvojim zaboravima ostao je
miris pelargonija
ja pred zaključanim rukopisom:
ono što je bonacom valove ukrotilo
tražiš u pješčanom beskraju
tražiš u sjenci druge strane izdisaja
ali nitko te ničem ne podučava
gdje je noćas tvoje lice
dok prilaze svijeće
i vatra pucketa
iza zatvorenih očiju
i noćnoga cvijeća
koje tone u prvi snijeg
…
zar ne čuješ kao nekad
blagost najbližih zvijezda
mekanu pitomost trena
u kojem me netko traži
iza sklopljenih očiju
i nepoznato obličje
kroz sobe pronosi Настави са читањем “GDJE JE NOĆAS TVOJE LICE – Mirko Popović”
odnjišem nespretno
bezrazložnu radost
zagledanu u moje oči
ima dana u kojima
usnuli sati
postaju pjesma
i ja drugujem sa njom
kao bakin daleki sirius
iza svakog proljetnog snijega
plavila su jutra, puštala si
melodiju da zaspe
sve dulje zagledana u nepoznato
u tajne šutnje jarbolā
jesam li pretrčao te dane
jesam li se beskrajno dugo
osvrtao za licem
na kom su se
zaledili vjetrovi
ne odjekuju daljine
privikavam oko
ne pitam
jesam li daleko