Аутор: Mirko Popović
Rođen u Slivnu (Metković) 1944. gdje sam završio osnovnu školu. Srednju i visoku završio u Sarajevu. Četrdeset godina radio u državnim organima. Poeziju objavljivao u mnogim jugoslovenskim, potom bosanskogercegovačkim, srbijanskim, bugarskim, slovenskim, hrvatskim i crnogorskim časopisima i zbornicima, kao i na Radio-Sarajevu i Radio-Kometi. Objavio dvije samostalne knjige (poezija i proza) 1999. i 2001. godine, te dvije zajedničke (poezija). Godine 2010. u Zagrebu dobio nagradu za književnost.
SUHI LIST NA VJETRU – M. Popović
sjeo je na ognjište
rukom tišine povukao
ostatak zavjese, nešto
što u spomenar dopisuje:
kad su utihli cvrkuti,
kamo su nestale
plave omaglice
djetinjstva.
NEUBRANO, II – M. Popović
Tvoj glas je srce u daljinama
ja noćas ne mogu iz Korzike
vjetar nadima žaluzine
plave bijele lagane
(NE)ZADOVOLJSTVO SPOZNAJNOG
prepoznali smo se
iako smo izgledali posve drukčije
od naših prvih snova
Настави са читањем “(NE)ZADOVOLJSTVO SPOZNAJNOG”
brod na vidiku – M. Popović
iza potiljka, iznenada
ogoljela slika usamljenog
broda na vidiku
TEBI KOJI ČEKAŠ – Mirko Popović
Ni na kojoj strani svijeta
Nije tvoje lice
To blijedi akvareli snatre
U nepomičnim drvoredima
Настави са читањем “TEBI KOJI ČEKAŠ – Mirko Popović”
MI – M. Popović
Na goloj uzvisini gdje te čekam,
ti čovjek,
ja jasen,
listale su moje grane,
u mom hladu rasla je tvoja ruža.
KAMO BISMO – M. Popović
sad šutnja je
na žalima godinā
ni odroni ni uzdasi
mladih udovica
što čekale su
reprizu mladosti
Настави са читањем “KAMO BISMO – M. Popović”
PADA PRVI SNIJEG – M. Popović
u kutu sobe zimski isplivao cvijet,
miriše na tišinu, u njoj
moja sestra budna sanja,
ni tužna ni sretna.
DANAS ĆU – M. Popović
Danas ću još jednom, opasan
Cendrarsovom rečenicom da Nismo
više životinje, ali izvjesno je da još
nismo ljudi, raznijeti i prosuti po sobi
mix ranojutarnjih vijesti o ratovima
i bratoubilačkoj naravi.
Možda ću djelimično i ukrotiti
lucidnu misao o božjem milosrđu.