negdje bi tvoji puti
dok zrcali se jutro i lijeno se
bûde vali. raskrili ruke
nek sama isplovi barka.
zaludno je bez njena plama
vrludanje u rasute dane
Аутор: Mirko Popović
Rođen u Slivnu (Metković) 1944. gdje sam završio osnovnu školu. Srednju i visoku završio u Sarajevu. Četrdeset godina radio u državnim organima. Poeziju objavljivao u mnogim jugoslovenskim, potom bosanskogercegovačkim, srbijanskim, bugarskim, slovenskim, hrvatskim i crnogorskim časopisima i zbornicima, kao i na Radio-Sarajevu i Radio-Kometi. Objavio dvije samostalne knjige (poezija i proza) 1999. i 2001. godine, te dvije zajedničke (poezija). Godine 2010. u Zagrebu dobio nagradu za književnost.
PJEŠČANI SAT – Mirko Popović
Proteći ćeš i ostaviti otiske stopala
otiske pamćenja
DAN BEZ IMENA – Mirko Popović
Postajem li stvarna dok jutrom
šutim i gazim iverje, otvaram škure
i brišem mir u oku cvijeta
na noćnom ormariću
PONOĆ ZAKOVANA ZA TJEME – Mirko Popović
hej
ej
membrana povjetarca
dozivaše te
s onima što nedorečeno šute
Настави са читањем “PONOĆ ZAKOVANA ZA TJEME – Mirko Popović”
DOKLE SMO NARASLI – Mirko Popović
gledam drvorede
nekoć mlade
i glasne s pjesmama
naših rođendana
PJESMU KOJU OSLUŠKUJEM ŽELIM PREBOLJETI – Mirko Popović
To kad me tumači melankolija
Sve dublje bdi žutilo mjeseca
I sve ukočenije boli. U oku tražim
Počinak krajolika i nepokošene
Trave što svijetle
Настави са читањем “PJESMU KOJU OSLUŠKUJEM ŽELIM PREBOLJETI – Mirko Popović”
SUTRA VEĆ PUTUJEM – Mirko Popović
ako zaspem ovdje gdje još nisu
odbrojani ožiljci niti su vjetrovi
spokojno osušili radosne suze
utišajte nebeske vrtove
i orgulje kamene
DOBA, SEDMI DAN – Mirko Popović
uzalud čekaš
more je pusto
kormilar je dugo pjevao
i utihnuo
U NJENOJ SOBI – Mirko Popović
Možda me sat nije probudio
Pa gledam nečije krupne oči
Možda ih sat nije probudio
Pa mi nerazumljivim jezikom
Krote sjećanja
U SJENI BESKONAČNOSTI – Mirko Popović
igra na raskršću
nekog proljeća
niz sedmu ti
godinu sklizne