Аутор: Mirko Popović

Rođen u Slivnu (Metković) 1944. gdje sam završio osnovnu školu. Srednju i visoku završio u Sarajevu. Četrdeset godina radio u državnim organima. Poeziju objavljivao u mnogim jugoslovenskim, potom bosanskogercegovačkim, srbijanskim, bugarskim, slovenskim, hrvatskim i crnogorskim časopisima i zbornicima, kao i na Radio-Sarajevu i Radio-Kometi. Objavio dvije samostalne knjige (poezija i proza) 1999. i 2001. godine, te dvije zajedničke (poezija). Godine 2010. u Zagrebu dobio nagradu za književnost.

ŠETAŠ STRADUNOM I GLEDAŠ GOLO NEBO – Mirko Popović

 

Putuj po tragovima lišća
koje je voljela. Nek se podižu vode
neka val se razlijeva žilama
i žalima bezglasja koja ostaju
per omnia saecula

Настави са читањем “ŠETAŠ STRADUNOM I GLEDAŠ GOLO NEBO – Mirko Popović”

NAŠA STARA SOBA – Mirko Popović

nisam ti vjerovao da naša stara soba
više nema prozora i da su joj zidovi
crveni kad je uštap i kad netko plače
iza pukotina memljivog zida
jer smo iza tog prozora rasli
zaronjeni u bezglasje caklenjâ
na horizontima i gomile knjiga
u zimskim noćima i snovima
vjerujući da sve ćemo naučiti
da se oko nas okreće svijet
i zima da će opet doći
samo radi nas
Настави са читањем “NAŠA STARA SOBA – Mirko Popović”

JEDAN TON U PROSTORU – Mirko Popović

Bude ga koraci. Reski, kao udaljene nerazumne riječi, kao hladna
mjesečina. Ustaje. Pokušava zamisliti nezgrapnu spodobu koja ga
koracima kao metalnim kotačima u kasni sat izbacuje iz kreveta. No, naginjući se s prozora ne dozove mu ni oblik, ni veličinu, ni boju, ni glas, pa mu ta nemoć znatiželjnu, ili zelenom tamom preplašenu sopstvenu sjenu razvuče kroz šiblje, preko krovova, preko vrhova krošnjatih lipa.
Dolje: iskrivljene sjenke i vrbe.
Desno: niske ograde obrasle mrakom.
Lijevo: bokori krizantema.
A koraci…?

Настави са читањем “JEDAN TON U PROSTORU – Mirko Popović”