Аутор: Goran Macanović

….srce čeka….

Ne gledaj moje crne oči,
zaplakaćeš,
one samo tugu vide,
tugovaćeš….

Ne traži moje vitke prste,
zažalićeš,
oni samo jedno žele,
uplesti te….

Ne želi usne moje sočne,
ožednićeš,
one samo jednu ljube,
presušićeš….

Ne prati moje stope duge,
prećiće te,
one samo sebe prate,
zalutaćeš….

Upij tugu mojih očiju,
zaplovićeš,
raspleti klupko prstiju,
poletićeš,

iznova ljubi usne sočne,
procvjetaćeš,
sustigni stope daleke,
zasijaćeš….

Trenutkom između sna i jave,
između udaha i izdaha,
riječi volim te i mrzim te,
između dvije tačke,
kada odlaziš
i kada nema te,
Volim te.

Prostorom između dvije suze,
vazduhom između nas,
oblakom na nebu,
bujnom krošnjom,
lastom u letu
i na livadi cvijetom,
Volim te.

Kada sa drugim prozališ,
i topiš u njegovom zagrljaju,
kad samo njega voliš,
kad me ne primjećuješ slijepo srećna,
kad kažeš da je vaša ljubav vječna,
i da samo vi postojite,
Volim te.

Usamljenim satima,
hladnim klupama,
toplim jastukom
i sjetnom uspomenom,
vlažnim usnama
i hladnim rukama,
Volim te.

Kad me ne bude,
kad nestanem,
kad priroda uzme me
i kad samo pjesma ostane,
vječnim osjećanjima
i skromnim riječima,
Voliću te.