Tek ujesen svijetli Izabelino lice
Kao rijeka izdužena prema istoku
Večeras debele sjenke sjede po slikama
Po njenoj zaustavljenoj ruci s kistom
U obrisima radne sobe
Otkrit ću vam tajnu – to je opet potonula
U magline i svojevrsne tuge, u jesenje
Izohipse uplovila kao pustinjak
U betonskoj pećini devetoga kata
Kao listopadna struna s mimikom riječi:
Bože, kako je tužno bez djecePonekad prema zapadnoj periferiji
Zajedno gledamo u ništa i poslije mi otvara
Srce riječima: Feniksu svom uramit ću sliku
Svojom samoćom, optočiti je
Rumenilom lišća. Feniks mi se javio
Rekla je potom. Znam, majko, da te slike nema
Da je nikad nije ni bilo. I nastavio: Ne tuguj
Ne cvili, oslušni, još je smijeh u mojoj
Dječačkoj sobi. Uzmi kist, svoje palete uzmi
Crtaj stvaran svijet, stvarno je i sjećanje
Na moje zelenosmeđe oči, crtaj ih
I usamljenost pretvori u njihov sjaj
Ti znaš da nikada više nećemo biti obitelj
Nje više nema, oslušni je u svojim slikama
Neka iz njih, umjesto iz ruševina
Šikne život prema suncu, a ti ga kreiraj
I oblikuj ono što si uvijek voljela
Slikaj pejzaže dok ne zaplešu nad gradom
Tjeskobne kiše i magle ne pokopaju zaborave
U kojima grob grobu šapuće: Vidiš li
Kako ti iz kose ispada mrtvi srebrni prah
Najčešće u desnom okrajku vidnoga polja
Korača Izabela valerima lišća optočena
Dok se primiče nešto je doziva
Nešto što je neumitnošću vremena nestalo
A to je, dragi čitatelji, Izabela
Potonula u eho sinovljeva pisma:
Slikaj svoje fenikse, svoje uspomne, majko
Pejzaže
One koje si
Nekad voljela
