Šapni mi nešto nježno – Danja Đokić

Šapni mi nešto nježno

Među četiri zida
tvoje su oči bile nebo
i glas je bio vjetar
što čarlija kroz lišće
prepletenog bršljana
na fasadi produženog čekanja

kad si zastao na dijelu trotoara
a šum rijeke te ponio
čuo si moj glas, u nadiranju

šapni mi nešto nježno

rekla sam ti i smijeh je
zvonio kao praporci
okačeni na tvoje obrve
kotrljajući se niz obraze
grleno do grla

na ramena su ti sjele
sjenke mojih ruku
ispružene
kao pladanj

pred gozbu
(čekao si me, na trotoaru)
a srce se moje vinulo

kao ptice, uzletjele
u nebo tvojih očiju.