Izgubljen u našim dubinama ćutnje
Raduje se tren tihog spokoja
Za koji je blagodatno živjeti
On postaje tačka u kojoj smije se
Ljepotom ozarena vasiona
On postaje tačka u kojoj smiruje se
Duh što nad vodama kopnom nebesima vlada
On postaje monada sa svjetlošću jedno
Jedinstveno ljubavlju oslovljena čestica života
On žudi za linijama prostora
Kojim svemir iščitava obrise naslućene
A onom nesagledane neizrecivosti
U sferama sklada oivičen kanon
Gdje sreću se sloboda milosti i htijenja
On žudi za tijelom klesanim u mudrosti
Oka što voli svoj vid
Usne što voli svoju riječ
Uha što voli svoju pjesmu
Ruke što se čudi dodirivanju
I stopa što se čude drumovima
On žudi za tijelom klesanim u ritmu
Pluća što dišu dobovanjem srca
Krvi što bruji tok u svakoj kapi
I žica sveopšteg oglašavanja
Sa prvim ‘Tu sam’ nježnošću
Neizmjerno solovljen sa ‘Ti
Savršeno oslikana ikono života vječnog
U Mene se vrati, u Riječ.’