ZAJDI, ZAJDI! – Božo Popadić Aktus

ZAJDI, ZAJDI!

Slušam pustinju kako šuti,
dok kao totem indijanski,
zaboden u vreli pijesak stojim
a u meni bubnjaju
neki daleki talambasi,
i zurle svoj piskavi ton
do neba upućuju.
Žalobna pjesma,
daleka i široka visoravan
u mene se uvukla,
svira kroz srce mi
svoje vjetrove i studen.
Hladi se pijesak
pod nogama mojim,
dok u vrelini noći
negdje na kraju Mohava pustinje,
nebeski prostor
pogledom premjeravam
da bih dokučio
koliko je daleko od mene
ta visoravan i njeno prostranstvo,
što doseže tako daleko,
do beskraja,
kao pjesma zurli i talambasa.
“Zajdi, zajdi……” u mislima mi,
oči suše suze prije kapanja,
i one kao biseri padaju,
“…..jasno solnce.,,,”
tugu mi sakri i čežnju,
“……Zajdi pomrači se….”
da zvijezde u mom pogledu
suze ne vide i da joj ne kažu,
da zbog nje plačem.
Da plačem što sam ovdje,
u ovoj noći, u kojoj mjeseca nema,
već samo zvijezde žmirkave
visoko i daleko gore ne nebu,
i tišina koju čujem
i što čujem muziku žalobnu,
muziku koju ona sluša,
zagledana u iste te zvijezde,
sa njenog balkona.
Muziku sluša a ne čuje je,
jer čuje zavijanje kojota
u pustinji Mohava,
njene su misli ovdje,
kao moje tamo.
“Zajdi, zajdi jasno solnce,
zajdi pomrači se…”
ohladi vrelinu pustinjskog pijeska,
da i ona sklopi svoje oči,
da san je donese u
osvježenu pustinju,
gdje ću je čekati.

__________________