Žena je bila stara, očigledno vrlo, vrlo, stara.
Nije umrla od starosti.
Bila je zdrava, pokretna i duhovita.
Ne, od starosti nije umrla.
S dečjim suncobranom u ruci
(uvek je obazrivo čuvala i sebe, i bačene stvari potomaka)
išla je po izvorsku vodu par kilometara od kuče
(zdravlje na usta ulazi , a štednja kroz džep).
Ne, autobos nije koristila, volela je hodanje, udisanje vazduha i
razgledanje svega i svačega (pedest dinara tamo, pedeset ovamo puta 365 godišnje! Ih!).
Ta žena nije umrla od starosti.
Na plakatu piše da se to desilo u njenoj devedeset devetoj.
Koliko bi još živela (samo za jedno čulo sluha uskraćena)
prava, izuzetna starica da je na vreme čula upozorenje automobila?
Ne, automobil nije udario u nju;
da bi to izbegao, skrenuo je na trotoar i pregazio par dečaka.
Starica je istog trena pala da bi im pomogla.
Nije vredelo.
Tuga je bila ta koja je usmrtila iskustvo nad iskustvima :
između mladosti i starosti nekada razlike nema.
Primer iznad:
Sahrana je sutra u 12h –
nje i njih.